Šezdesetpetogodišnji Dursum Halilović iz Bosanske Otoke već je odavno i nadaleko čuveni kovač koji svojim vrijednim rukama stvara ono što oči vide, a um zamisli. Da je to uistinu tako, potvrdio je svojim brojnim djelima, iskovanim raznim predmetima za svakodnevnu uporabu u kućanstvu, poljoprivredi pa i svakodnevnoj širokoj uporabi. Godinama iskusni Dursum izrađuje i gvozdena zaprežna kola, piše Večernji list BiH.
Pravi odmor
Novost njegove kovačnice su zaprežne sanjke koje je izrađivao mjesec i pol dana za poznatog naručitelja, vlasnika jednoga trgovačkog centra, a krasit će jedno etnoselo u Kiseljaku u koje su netom otpremljene.
- Za zaprežne sanjke koje sam izradio predviđeno je da ih vuku dva konja. Imaju dva dupla sjedišta za šest osoba, a izradio sam ih od jasenova drveta i željezne konstrukcije. Zaprežne sanjke sam radio i nekad dok sam bio mlađi jer je za njima bila velika potreba i potražnja. U davna vremena zimi su se zaprežne sanjke svakodnevno koristile na selima za izvlačenje i prijevoz stajskoga gnojiva od staja do njiva koje su se njime gnojile. Konji su ih po snijegu lako vukli - kaže Dursum i dodaje kako mu je ove sanjke naručio kupac, vlasnik jednog trgovačkog centra, kako bi ih izložio u svome etnoselu u Kiseljaku.
– Kazao sam mu, napravit ću ih i dobit ćeš ih za mjesec dana. Radio sam ih mjesec i pol dana uz druge poslove preko vremena. Sanjke sam izradio od jasenova drveta, u čiju sam nabavu uložio 400 KM, potkovane gvozdenim šinama debelim deset milimetara, a širokim pet centimetara. Lijepo sam to ukrasio jer sanjke neće biti u teretu već izložene kao eksponat. To ostaje godinama i godinama. U dvije godine kad ih prebojate, uvijek su nove. Njihova tržišna vrijednost je 1500 KM. Ugravirao sam na njima ime i prezime proizvođača i godinu proizvodnje - priča kovač Dursum. Podsjetio je na današnju sasvim drukčiju, turističku namjenu sanjki.
- Vozeći se u njima možete uživati u zimskom okružju, u planinama, konjima, i to je pravi odmor. Ugodno boraviti na čistome i svježem zimskom zraku. Planiram kasnije raditi još jedne zaprežne sanjke - najavljuje ovaj vrijedni kovač.
Nakon zaprežnih kola, kovač Dursum Halilović kani izraditi luksuzni fijaker zatvorenog tipa s krovištem i vratima. – Za mjesec dana će, ako Bog da, barem trideset posto biti figuriran, postavljeni štelovi, mostovi i nužna konstrukcija. Bit će dug najmanje osam metara. Fijaker ću raditi za poznatog naručitelja u Sarajevu. Bit će zatvoren s vratima, a i kočijaš će imati krovište iznad sebe - govori Halilović. Za njegovu izradu trebat će mi dva mjeseca uz druge radove preko vremena, jasenovo drvo, šinje za kotače, željezna konstrukcija... - Nekome treba sjekira, nekom motika, držale nasaditi - veli. Dodaje kako je nezamislivo da se kovačkim zanatom danas nitko ne želi baviti.
– Kovački zanat ne treba izumrijeti. Nevezano za mene. Ovo zanimanje treba svakom mjestu, a svakog kovača koji obavlja ovaj posao država treba nagraditi. Uvijek bi dva-tri mlada čovjeka besplatno obučio da rade ovaj posao. Ne treba mi nitko ništa platiti. Nije bitno gdje će on raditi.
Zaštititi zanat
Njegov je dug da mi samo kaže: “Zdravo, kako si majstore”, kad me negdje vidi. Ništa mi više ne treba - kaže na kraju Dursum Halilović koji je, kako naglašava, svoju djecu iškolovao iz čekića i danas su doktori znanosti, a znaju raditi kovački posao. Kao kovač, ne samo da nema nikakvog poticaja države, već ima samo opterećenja. Mora plaćati industrijsku struju i vodu, kako kaže, kao i veliki proizvodni pogoni, za vodu kojom se treba umiti kad je prljav, oprati ruke da jede. – Svatko normalan bi ovaj zanat zaštitio, dao povlastice, a ne opteretio ga - poručio je kovač Dursum.•
