Kada bi me bilo tko od vas zatražio da do u detalje pokušam objasniti zagonetku čovjeka kakav je bio Silvije Tomašević, bila bi to zahtjevna i nepredvidiva zadaća. No kada bi me, opet, bilo tko od vas zatražio da opišem Silvija sa samo dva slova, ništa lakše: O i K ili zajedno O. K. Upravo to najčešće je stizalo rimskim e-mailovima svakome tko je bio u kontaktu sa Silvijem i tko je imao priliku i privilegiju surađivati s nekime tko je profesionalizam svrstao u profesiju. Razmislili ste o ideji, razradili temu u glavi i predložili je Silviju; ako se s njome novinarski, ljudski, urednički, etički i principijelno složio, nije bilo puno okolišanja, mudrovanja, eskiviranja, natezanja. Jednostavno i kratko O. K. i znadete da možete zaboraviti na brigu i oko sadržaja i oko rokova.
S druge strane, ako je Silvije bio u ulozi predlagača, njegovi mailovi bili su argumentirani, razrađeni, odlučni da vam u svakom segmentu olakšaju posao. Tada vama nije preostalo ništa drugo nego da odgovorite s O. K. i opet ste bili mirni oko sadržaja i rokova. Iskustvo me odavno naučilo da, od sporta preko novinarstva do politike, neznalice i neradnici kompliciraju situaciju oko posla, jer traže načina ili da se izvuku ili da prikriju neznanje. Kod Silvija nije igralo ni jedno ni drugo. On je jednostavno preuzeo obavezu i radio. I tako, doslovno, do samog kraja.
Čovjek od riječi
Još prošlog četvrtka, kao i svakog četvrtka kada Obzor privodimo rokovima, čekali smo njegov uvodnik U fokusu. Ovoga puta, tako netipično za Silvija, tekst nije stizao pa je kolegica Vesna Šaško odaslala zabrinutu poruku u Rim s pitanjem je li sve u redu. Stigao je vedar, gotovo nehajan, tipičan silvijevski odgovor, jer on se nikada nije žalio ni zamarao okolinu svojim problemima; “Ma napisao sam tekst, ali sam ga, zbog ručka, zaboravio poslati”. I doista, nekoliko minuta kasnije tekst je bio kod nas. Ispostavilo se Silvijev posljednji tekst. Možda i zbog toga, a pogotovo zbog već spomenute činjenice da je dosljedno odbijao svoje zdravlje stavljati ispred novinarskog posla, Silvije je radio do samog kraja.
Ovu činjenicu u mnogim se slučajevima izlizalo kao prigodnu frazu, ali postoje ljudi za koje je ona bila najpreciznija mjerna jedinica njihova karaktera. „Imam problema sa zdravljem, neki bi rekli da je to opasno, ali bit će sve u redu, pobijedio sam već jednom. Evo samo da znadete, ali molim vas, nemojte to nikome reći, da ne opterećujem ljude i da me ne štede. Namjeravam, znate, raditi normalno“, upravo to mi je rekao nakon što je obavio opsežne pretrage na kojima mu je dijagnosticirana zloćudna bolest. Ono što je bio tijekom svog života, čovjek od riječi, ostao je i do samoga kraja – pisao je i držao se dogovora. Silvije Tomašević rođen je 6. studenoga 1949. u Zagrebu. Novinarstvom se počeo baviti 1970. u Večernjem listu, 1974. prelazi u Vjesnik, u kojem uz novinarske s vremenom obavlja i uredničke poslove. Iz Vjesnika 1984. odlazi za dopisnika u Italiju i Vatikan, najprije za Vjesnik i Večernji, a od 1990. za Slobodnu Dalmaciju. Iz Rima se javlja i za Hrvatski radio i Hrvatsku televiziju, surađuje s Hinom, BBC-jem i Deutsche Welleom. Radio RAI Internazionale, Radio Vatikan, list Il Manifesto, dnevnik Roma i tjednik Internazionale samo su neke od redakcija u kojima je ostavio trag.
Autor je i desetak knjiga. To su oni osnovni biografski podaci koje možete pronaći o Silviju. Ono što se ne može izreći šturom biografskom rečenicom ostaje kao pečat trajne ljudskosti u djelu koje je bilo veliko u svojoj jednostavnosti. Nikad u raskoraku s mogućnostima, nikad u filozofiranju prije akcije, nikad u prenemaganju prije provedbe. Jednostavnost kao veličina i veličina kao spontanost može se ostvariti samo pod uvjetom da takav naprosto jesi. Nema tu glume; bila bi previše prozirna. Nema poze; bila bi previše puta reprizirana. Nema ni grčevite spontanosti; bila bi previše obeshrabrujuća.
Malo je ljudi s kojima je lako intenzivno surađivati, a još je manje onih koji intenzivnu suradnju čine lakom. Kako mu to uspijeva? Morao sam se zapitati od vremena do vremena pokušavajući i sam pojednostavljivati neprekidnu i uzaludnu utrku s vremenom i odnose s drugima koji u toj jurnjavi znaju doći u iskušenja. Silvije je uvijek stizao bez kašnjenja, a nije izgledalo kao da se žuri, uvijek je imao mjesta za rečenicu koja će izaći iz krutog subordinativnog okvira, uvijek je sebe uspio staviti u drugi plan kada smo razgovarali o problemima, čak i onda kada je njegovo zdravlje bilo u pitanju. „Dobro je, hvala na pitanju, ide dobro. Liječnici su zadovoljni. Nego, recite kako ćemo...“ odmah bi iz dijagnoze odletio na novinarsku karticu, intonacijom zahtijevajući da ga se tretira kao osobu bez poštede. Kao i svih prethodnih godina. Kao i svih godina koje dolaze. S istom nenametljivošću najaviti temu o turističkoj sezoni ili ekskluzivan razgovor s Robertom Savianom ili putovanje i susret s jednim od papa mogao je novinar za kojeg nisu postajale velike i male priče, nego dobro ili loše odrađen posao. Drukčije nije moglo biti.
Rim nam je zbog toga bio bliži, Vatikan ljudskiji, Italija razumljivija, Europa konzistentnija, vjera logičnija. U svijetu u kojem je umiranje postalo konstantom, a zamjenjivost suhoparnom konstatacijom, odlazak ljudi poput Silvija Tomaševića vode k introspekciji svega što u navici odustajanja uzimamo zdravo za gotovo. Dok je tu, tako je jer ne može biti drukčije. Kad ga više nema, isto ne može biti drukčije. Ali sve će biti drukčije. I Vatikan, i Rim i Italija. Za velik dio nas svi putevi neće više voditi tamo, u vječnost grada u kojem je imperatore prošlog desetljećima opisivao kroničar života.
Ovo nije oproštaj
Znate, postoji ona čuvena i, ruku na srce, ne baš previše efikasna konstatacija kada, tješeći se, kažemo da je onaj tko nas je zauvijek napustio otišao na neko puno bolje mjesto. Iskreno, u priči Silvija Tomaševića to mi je teško povjerovati, jer ja za njega ne mogu zamisliti boljeg mjesta od novinarstva. Zato se iskreno i pun poštovanja nadam da ga je u njegovoj novoj redakciji, u tom nebeskom uredništvu, dočekao glavni urednik koji će ujedno ponijeti i već pomalo zaboravljenu titulu odgovornog urednika, svjestan pojačanja koje je dobio i da će za Silvija u vječnosti osigurati uvijek adekvatan prostor na stranicama koje tek valja ispisati. Možda će i nebeskog glavnog i odgovornog, koji nama mora odgovarati za Silvijev status, uskoro svojom spontanošću Silvije navesti da i on zaključuje svoje poruke s O. K. umjesto s amen, kao što je i nas, u ovim kat nižim redakcijama, naviknuo da Silvijevo O. K. zapravo znači amen.
Dragi Silvije, ovo nije oproštaj, ovo je samo početak još jedne od poruka koje smo Vam najmanje jednom tjedno slali radi dogovora i koje smo uvijek iskreno prijateljski počinjali s “dragi Silvije”. Drukčije bi bilo neprimjereno. Već nam sada nedostajete, već sada znademo da više nema asa u rukavu koji će se moći izvući uvijek kad ustreba, već sada znademo da Rim neće biti tako vječno otvoren grad za uredničku želju i ideju. Ali svejedno se nadamo... Da nezaborav stanuje u riječi. Da je vijest o Vašem odlasku tek sveprisutni fake news. Da kolegij pod vječnim suncem iznad oblaka upravo odlučuje o tome da Vas pošalju za dopisnika na Zemlju. Da će nas sad, kada završimo ovaj tekst i zatvorimo stranicu, na e-mailu kao i obično dočekati samo Vaše O. K. Hvala Vam za godine iznimne suradnje, za to što ste postali, bili i ostali vječno.
