Vladika Grigorije, nekadašnji vladika zahumsko-hercegovački nakon što je otišao u Njemačku u intervjuu za Blic.rs kaže kako je kada je došao u Njemačku shvatio razmjere egzodusa koji još traje i čija je direktna posljedica doseljavanje velikog broja ljudi s ovih prostora na europske prostore te je s druge strane, uočio i nešto njemu veoma zanimljivo - jednu državu koja drži do svoje uređenosti i jednu administraciju koja je veoma organizirana.
- Živeći u Bosni i Hercegovini i noseći gene svojih predaka, te teret ondašnjeg mentaliteta i duboko ukorenjenih navika, postao sam pomalo umoran od nepostojanja uređene države. Iako sam u Trebinju imao mogućnost uraditi mnogo toga, sve to je prije svega bio rezultat moje upornosti, urođenog nepristajanja na poraz i položaja na kojem sam se u tom trenutku nalazio. I u Nemačkoj imam mogućnost uraditi te iste stvari, ali uz potpunu podršku zakonâ, koji se poštuju, sustava i države, koji će moje napore znatno olakšati, objasnio je Grigorije.
- Naši ljudi u Njemačkoj su dobri i vrijedni i trude se da to čime se bave obavljaju najbolje što mogu. Važno je napomenuti i to da su to ljudi koji pomažu i narodu u matici, svojim srodnicima i prijateljima u prvom redu, iako sve češće imamo obitelji čiji su svi članovi u Njemačkoj. U svakom slučaju, svi oni su svjesni svog porijekla i ponose se time, ali imaju njemačke putovnice i uzorni su građani te države. Njihov život tamo je lepo uređen, ali je nesumnjivo da im u srcima tinja nostalgija, ali i želja da ovde bude dobro onima koji su ostali - njihovoj zemlji i njihovom narodu, ističe Grigorije.
- Ono što je, po mom mišljenju, zabrinjavajuće kada je riječ o našem narodu jeste činjenica da mi prema kategorijama prostora i vremena nemamo onakav odnos kakav one zaslužuju. I prostor i vrijeme su konstituenti našeg postojanja, dakle oni nas konstituiraju i određuju, a s druge strane nas, na izvjestan način, razdvajaju i presjecaju, tvrdi Grigorije.
- S druge pak strane, ne smijete zanemariti ni vrijeme, jer ne vrijedi davati koševe kad je sudac već odsvirao kraj. Dobar primjer toga je i povjesni dogovor između Makedonaca i Grka o nazivu nekadašnje Republike Makedonije. Svijet je bio iznenađen postignutim dogovorom, ali bit je zapravo u tome da ničiji prostor tim dogovorom nije ugrožen ili narušen. Promijenjeno je ime koje sada svima odgovora, ali prostor je ostao netaknut, što je glavno, kaže Grigorije.
- Naši prostori se, nažalost, i u selima i u gradovima prazne gotovo preko noći. A europski prostori se popunjavaju ljudima, dok se vrijeme koje oni provode na tim prostorima nastoji osmisliti na najbolji mogući način, prije svega radom, trudom, izgradnjom i oplemenjivanjem tih prostora. Prostor se, između ostalog, čuva time što se kultivira, ore, kosi, zasađuje. Dakle, za razliku od naših prostora koji se velikom brzinom raseljavaju i prazne, u Njemačkoj i ostatku Europe imamo suprotan proces - prostor se naseljava ljudima, a pritom je očito da tu nije riječ samo o nastojanju da se time postigne što veći ekonomski napredak, već i o svijesti o značaju kultivacije tih prostora, iz čega onda prirodno proizlaze i uzorna kultura, obrazovanje i sve ostalo što nas suštinski određuje u svijetu u kojem živimo, ističe Grigorije.
- Čovjek može postati zatočenik bilo čega - sujete, srebroljublja, vlastoljublja, sebičnosti, može biti zarobljenik i nesebičnosti, pa na kraju i povijesti i politike. Ali sve to ovisi od nas samih. Istina je zapravo da ne smijemo pristati na to da budemo zarobljenici bilo čega, jer, kao što kaže moj Aleksa Šantić, volovi trpe jaram, a ne ljudi. Međutim, čak i volovi trpe jaram do izvesne mjere. Moj djed Petar uvijek je govorio da prema volovima ne treba biti prestrog, ne smije se preterivati, jer ako se oni pobune, tek će u tom trenutku čovek vidjeti kakva snaga ih zapravo odlikuje. Drugim rečima, nije mudro iskušavati granice njihove izdržljivosti. Ako je tako sa životinjama, kako li je tek s čovekom, koji je misleće biće i koji ne trpi ponižavanja, navodi Grigorije.
- Dok sam živio u Bosni i Hercegovini i Trebinju, gdje god bih krenuo, nailazio bih na neku granicu i morao sam stalno pokazivati putovnicu, takoreći svakih pet minuta. To je ogroman teret, gubljenje vremena i jedno prisilno razdvajanje ljudi. Kada bih, primjerice, išao u Herceg Novi, ne bih išao u goste nekom drugom narodu koji govori drugačijim jezikom nego sam išao u goste kod svojih rođaka, kod braće i prijatelja. Kada bih ipak išao u Dubrovnik kod ljudi koji su Hrvati i katolici, prelazeći te granice uvijek sam osećao da ta granica, u usporedbi s našim iskrenim i prijateljskim odnosima, nema nikakvu snagu. Drugim riječima, ne postoji zemaljska granica koja može podijeliti ljude ukoliko su oni uistinu ljudi. Stoga mislim da su granice koliko god u pojedinim situacijama potrebne, toliko i opasne. Ne smijemo zaboraviti da ukidanjem granica suštinski nitko neće izgubiti svoj identitet, kao što ga nitko neće ni zadobiti postavljanjem granica. Nerijetko u posljednje vrijeme putujem u Nizozemsku, jer nije mnogo udaljena od grada u kojem živim, i uvijek mi netko od mojih suputnika mora skrenuti pažnju na to da smo stigli u Nizozemsku, jer to inače ne primjetim. Mi smo pak ovde na mikroplanu napravili desetine granica koje su veliki izdatak, a nemaju nikakvog smisla. Na kraju, kroz sve te granice najbolje prolaze lopovi i kriminalci, sumnjiva roba prolazi šumama, pa je samo postojanje granica, usuđujem se reći, postalo jedna velika farsa, rekao je Grigorije za Blic.
- BiH i Kosovo, kao i čitava regija, zahtjevaju, prije svega, mir i stabilnost. A mir podrazumjeva toleranciju, demokraciju i primenjivanje zakona. Jer kada, zapravo, dolazi do rata? Onda kada netko pređe granice zakona, a onaj drugi, o kome god da je riječ, počne se osećati ugroženim i pokušava se braniti. Tako dolazi do nemira, potom do ratova i na kraju do odlaganja rješenja. Zato je moja misija u Bosni i Hercegovini bila prije svega postizanje mira, jer mi je bilo jasno da bez mira nikada neće doći do bilo kakvog rješenja. Ali isto tako u miru se ne smije postići nepravedno rješenje, jer će takvo rješenje izazvati novi rat. Duboko sam uvjeren da ovaj prostor, koji je još izvan Europske unije, mora postići i dostići najbolje europske vrednosti. Hoćemo li ili nećemo ući u Europsku uniju nakon postizanja tih vrijednosti - bit će manje važno. Za nas bi gore bilo da uđemo u Europsku uniju, a da ostanemo u svojim patološkim mržnjama i neregularnostima svakojake vrste, u osvajanju moći po svaku cijenu, u nipodaštavanju drugoga, bilo da to nipodaštavanje proističe iz pripadnosti različitim nacijama, religijama ili strankama. Nitko nikoga ne bi smio, niti ima pravo ugnjetavati ili se nad njim uzvisivati. Jedino čega bi se neizostavno trebali pridržavati, pored Božjih zakona, jesu upravo ta pravila na osnovu kojih možemo igrati fer igru i unutar kojih se trebamo kretati kako bismo napredovali ne ugrožavajući pritom nikog drugog, rekao je vladika Grigorije za Blic.rs.
