Poznato je kako izvan granica Hrvatske i Bosne i Hercegovine živi Hrvata otprilike koliko i u domovini. Razbacani su diljem svjetskih meridijana i paralela, gdje su iseljavali u nekoliko valova, još od bijega pred turskim osvajanjima, preko cijelog dvadesetog stoljeća, osobito uoči i nakon velikih svjetskih ratova, pa do šezdesetih godina prošlog stoljeća kad su tisuće Bosanaca i Hercegovaca u potrazi za kruhom i slobodom naseljavale zapadnu Europu, ali i suvremenih odlazaka u vrijeme posljednje krize kojoj svjedočimo.
Cijelo vrijeme jedinu kontinuiranu skrb za naše ljude u dijaspori pokazivala je Katolička crkva koja preko svojih misionara i hrvatskih katoličkih misija brine o duhovnim, ali i praktičnim životnim potrebama naših iseljenika. A kad su u pitanju naši misionari u dijaspori, jedno od najpoznatijih imena nedvojbeno je fra Vladimir Vlado Ereš, dugogodišnji voditelj hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj i Švicarskoj, publicist, organizator i pokretač mnogobrojnih akcija, manifestacija i humanitarnih projekata, svestrani radnik na Božjoj njivi, iznimno omiljen u narodu, te zasigurno jedan od najboljih poznavatelja tegoba i težnji naših ljudi u tuđini. Čovjek nevjerojatne energije i ideja, jednostavan i komunikativan, koji iz godine u godinu pomiče granice i iznenađuje novim projektima.
Povod za ovaj razgovor je i ovotjedna promocija održana u Širokom Brijegu njegova troknjižja posvećenog životu i radu među našim sunarodnjacima u Švicarskoj, odnosno u misiji Lausanne-Wallis gdje djeluje punih 11 godina. Bila je to promocija kakva se pamti, a koja je okupila mnogobrojne uglednike iz vjerskog, kulturnog i javnog života.
* Fra Vlado, prije svega, čestitke na novom nakladničkom pothvatu u kojem ste nam približili sadržajnost djelovanja među našim iseljenicima i njihovim potomcima. Čini se da svemu pristupate s mladenačkom energijom i zanosom, kao i prije tridesetak godina, iako ćete za koji dan proslaviti 62. rođendan. Tim više što mnogi u dijaspori kažu kako su se pomalo umorili i kako teško mogu naći odgovor na izazove vremena u kojem žive naši iseljenici i njihovi potomci.
- Svatko živi svoj život onako kako misli da može ili hoće. Hrabrost je relativan pojam u našem životu. Netko je voli, drugi biraju lakši put ili izbjegavaju izazove. Ja sam svoj život do sada obilježio mnogim hrabrim djelima s narodom. Kažu moji vjernici, sadašnji i prošli, da im se ovakav pristup sviđa, znači trebam biti zadovoljan Božjim darovima. Uz redovite pastoralne aktivnosti, kako bih zadovoljio potrebe svog vjernog puka, nastojao sam razvijati i mnogobrojne kulturne, socijalne i humanitarne aktivnosti. Također zapisujem detalje iz svoga pastoralnog života i života svojih vjernika. Tako sam do sada pohranio u knjige život svih svojih 35 pastoralnih godinama u zajednicama gdje sam djelovao. A ovo sada, najnovije, je ipak nešto sasvim posebno, jedinstveno, 'luckasto', rekli bi poneki. Naime, u sadašnjoj mojoj Hrvatskoj katoličkoj misiji Lausanne-Wallis živim i radim jedanaestu godinu. To vam je u švicarskoj zemlji jugozapad, graniči s Italijom i Francuskom. Misija se nalazi u pet kantona: Ženeva, Neuchatel, Fribourg, Vadt i Wallis. Uglavnom francusko govorno područje. Površinski gotovo kao Bosna i Hercegovina. Fenomen je da tu živim i radim, a ne znam francuski jezik. Tako me zapalo odlukom tadašnjeg provincijala Solde. Iako nisam bio konzultiran oko te odluke, prihvatio sam je kao redovnik franjevac i nastojao maksimalno činiti za ljude koji su mi povjereni. Snaći se tu, treba biti pravi genijalac. Samo Bog dragi i ja znamo što sam morao proći i s čime se i danas susrećem. Kad sam stigao u ovo alpsko područje niti sam o tim prostorima išta znao, ni o našem narodu koji tu živi i radi išta imao priliku čitati. Počeo sam raditi predano, marljivo, onako na svoj način. Narod je prepoznao i podržao moja zalaganja. Izvukao sam ih iz anonimnosti u šire prepoznatljivu javnost: pisanu, elektroničku i svaku drugu... Zajedno smo napravili puno toga pa sam osjećao potrebu da dio tog zajedničkog hoda stavimo na papir i ukoričimo. Tako su nastale ove tri knjige.
Kao sto ćete vidjeti, sve što smo radili podređeno je jedino dragom Bogu te kršćanskom i hrvatskom narodu. Ljudske intrige, nevaljalštine, podvale ili klanovi su mi cijelo vrijeme bili strani. Da sam bio možda na drugoj misiji njemačkog govornog područja sigurno bih učinio i više jer bi mogao lakše djelovati budući da govorim njemački jezik, ali me veseli sreća i zahvalnost običnih ljudi kojima služim.
* Stvaranjem hrvatske države vjerovalo se kako će dio skrbi o našim ljudima u dijaspori preuzeti hrvatska diplomatska i konzularna predstavništva. To se baš i nije dogodilo pa su katoličke misije i dalje nekako najbliže našem narodu. Kako izgleda to djelovanje?
- Život vjernika ima svoju specifičnost svuda u svijetu. Oni koji tamo nisu, teško mogu shvatiti način njihova života i funkcioniranja. Vaši čitatelji, mislim na one vjerničke, poznaju kako djeluje jedna župska zajednica, bili dio nje ili ne. Ali, kako živi jedna hrvatska katolička misija, kojih u svijetu ima na stotine, e to je za sve čitatelje, vjerničke ili one druge, sasvim velika nepoznanica. Zato sam poželio krenuti tim putem, napisati "Moj život s mojim narodom u iseljeništvu" te objasniti slikom i tekstom funkcioniranje jedne takve zajednice, jer slično u iseljeništvu živi i radi svaka druga. Budući da su misije jedine organizirane, funkcionalne i vrlo dobro ustrojene ustanove za Hrvate katolike u iseljeništvu, zanimljiv je njihov život. Veleposlanstva i konzulati su servis, te kao takvi imaju jako puno posla. K njima se odlazi kad se uređuju dokumenti ili prigodom obilježavanja nacionalnih praznika i to je uglavnom sve. Imaju oni i nekih drugih aktivnosti vezanih uz kulturu ili obrazovanje, ali se pravi život veže ipak uz misije. U počecima su mnogi roditelji prijavljivali i slali djecu u hrvatsku dopunsku školu, a sada, nažalost, sve manje i manje... Međutim, vjeronauk je uvijek tu i ima redovito puno djece.
Dakle, odlaskom u novu zajednicu nastojao sam proširiti aktivnosti jer sam shvatio da ljudi najviše vjeruju svojoj misiji i nekako se uz nju osjećaju sigurnije. Tada sam vodio još samo polovinu današnje misije, koja se objedinila 2008. godine. Sve događaje, susrete, ljude i svakodnevna zbivanja pomno sam bilježio na našoj internetskoj stranici. To je povijest. Lijepo je u javnosti vidjeti kako jedna ovakva "obitelj" funkcionira i živi. Budući da sam fotograf od djetinjstva, vodio sam računa da sve pohranimo i arhiviramo jer jedino tako ostaje za budućnost. No internet traje jedno vrijeme, a knjiga ostaje vječno pa sam sve pretvorio u pisani materijal.
* U četvrtak ste na Širokom Brijegu u hotelu Park hercegovačkoj javnosti prilično svečano predstavili u slici i riječi kako izgleda život u ovoj zanimljivoj misiji. U tri knjige pod naslovom "Moj život s mojim narodom u iseljeništvu" prikazali ste kronologiju života u njoj od osnutka, s posebnim naglaskom na posljednje desetljeće, ali donosite i mnoštvo zanimljivosti iz života tamošnjih vjernika, misije i općenito tih bogatih planinskih područja Švicarske... Zapravo, pokazujete nam tu stalnu povezanost, pa i patnju za zavičajem, ali i snalaženje naših ljudi u novim okolnostima...
- Iskreno, bio sam ganut brojem gostiju na promociji i cjelokupnim ozračjem. To mi daje dodatnu snagu i motiv da idem dalje i svjedoči da se ipak isplati raditi za svoj narod, makar moj stil neke i živcirao. Cijelo ovo troknjižje svojevrsni je spomenik toj maloj hrvatskoj i katoličkoj zajednici na jugu Švicarske. U svakoj osobi skriva se genijalnost, u svakoj obitelji ima različitosti i vrijednosti... Mnogi nam mogu biti uzor, samo ih treba upoznati... Zato nisam htio "štedjeti" ni stranice, ni slike. U početku sam zamislio jednu knjigu od oko 500 stranica, a "izrasla" je na 1770 stranica s više od 10 i pol tisuća fotografija, pretočenih u tri ogromne teške, ali vrlo bogato i lijepo opremljene knjige. Neki će reći da sam pretjerao. Ali nisam htio zakinuti ni jednu našu aktivnost, ni jednu našu obitelj, ni jedno lice... Neka to ostane zapisano za budućnost.
U posljednje vrijeme se sve više i više studenata javlja da svoje diplomske radove pišu o životu Hrvata u iseljeništvu. Raspituju se za građu i materijal. Mi ih upućujemo samo na naše glasilo Hrvata u Švicarskoj "Movis". Do ostale građe teško je doći. Zato sam krenuo pisati od povijesnog dijela, a on se sastoji od kada je započeo rad hrvatskih katoličkih misija, organizirano, na ovim prostorima Švicarske, pa tako i naše misije. No budući da su postojale samo jedna, pa dvije, pa tri misije u početku, u ove rubne dijelove bogate zemlje koja se Švicarskom zove, išlo se povremeno jer nije bilo puno vjernika.
Organizirani život spomenute moje misije započeo je 1982. godine dolaskom prvog misionara fra Karla Lovrića kojemu sam ja bio kapelan na Širokom Brijegu, nastavio je fra Ivan Bebek, pa fra Ivan Matijašević, fra Gojko Zovko i sada sam ja. Povijesno gledano, zanimljiv je bio početak: priljev radnika, posebno iz Posavine u Domovinskom ratu te sada stagnacija broja vjernika, i mjesta boravka, pronalazak posla, učenje jezika i mentaliteta, itd...
Kako je broj Hrvata na tim prostorima vrlo zagonetan i nepoznat, krenuo sam bilježiti obitelji i pojedince koji tu žive tako da sam uzeo ove podatke: ime i prezime, godinu rođenja, mjesto rođenja, crkveno vjenčani, što su po zanimanju i gdje danas žive. Došao sam do sljedećeg otkrića. Dakle, samo u ovoj jednoj, od 12 hrvatskih katoličkih misija, živi 1150 obitelji s 3700 glava (pojedinaca). Jedna ogromna zajednica. Više od 900 obitelji potječe iz Bosne, a od toga ih samo trećina živi tamo gdje su se rodili. Radi progonstva, rata i izbjeglištva pronašli su novi dom i zavičaj. Dakle, za analizu mnogim strukama. No nije tu kraj, slušajte dalje. Ovakva zajednica ima i svoj način života. Nije to zbir osoba koje tu rade, mole i žive.
Opisao sam misiju kroz svoja djelovanja: Duhovno-pastoralna strana misije (mise; ministranti; prva sveta pričest; krizma; hodočašća; križni putovi; korizmene i božićne ispovijedi; blagoslovi kuća i obitelji; krštenja, vjenčanja i sprovodi; humanitarne akcije i vjeronauk); Misija kroz kulturna djelovanja (poklade; Majčin dan; Nikolinje; domovinski susreti; osnivanje i djelovanje folklornih skupina); Posebne misijske aktivnosti (festivali folklora hrvatskih grupa iz Švicarske; festivali hrvatskih pjevača...). Tek u svemu tome možemo vidjeti koliko je sadržajan život u misiji. Vjerujem, dok čitate ove retke, mislite da je sve to nemoguće. Da, u pravu ste, raditi sam vrlo je teško i gotovo nemoguće, ali u suradnji sa svojim suradnicima ide vrlo organizirano. Imam svoju službenu suradnicu Vlatku Pavlinović (Lovrić), tu su još neumorna Kata Čančar za cijelo područje Walisa, u čijoj kući je smještena sva "logistika" za sve aktivnosti jer je to na sasvim drugom kraju misije, više od 150 km. U misiji je, istina sada je u mirovini, prvi osnivač Hrvatske dopunske škole gosp. Andrija Babić koji je uz pomoć svoje djece dugo "pokrivao" glazbeni dio sv. mise. Tu su čitači na sv. misi. Ima ih puno i svi su vrlo dobri. Tu su pomagači za sv. misu: obući ministrante i složiti odjeću, urediti oltare, crkve i brigu oko dolaska i odlaska sa sv. mise..., i tisuću drugih sitnica, što je nemoguće stići za svećenika. Imamo 15-20 mladih majki koje svake godine, već 7. zaredom, prave adventske vjenčiće i božićne svijeće koje mi prodamo pa utržak damo u humanitarne svrhe. Pa onda kulturno-zabavni susreti, silno puno suradnika..., jedna velika organizacija...
* Iako vam je misija veličine gotovo kao pola Bosne i Hercegovine, a župljani raštrkani u desetke mjesta, čini se da ipak sve stižete i zahvaljujući velikoj potpori svojih vjernika...
- Naravno. Kada bi naše župe nešto slično organizirale te uključile aktivne i za pomoć spremne vjernike, bilo bi puno drugačije živjeti jer bi s njima "vrelo" bilo puno izdašnije. Ali... I, zamislite na tako velikim prostorima, gdje godišnje prijeđem više od stotinu tisuća kilometara, postoje pojedinci i skupine vrlo velikih Božjih darova. Pronašao sam i predstavio u knjigama naše likovne umjetnike i pjesnike, pirografičare, vrsne i sposobne poduzetnike, svjetski poznate fizičare (Pavuna), sportaše... Donio sam njihove životopise i predstavio njihov rad. Mnogi u misiji i ne znaju da oni uopće postoje i da tu u njihovoj blizini žive, a iznimno su važni članovi naše zajednice. Na našim alpskim prostorima vježbaju Kostelići i drugi zanimljivi gosti iz Hrvatske.
Od djece i mladih mnoga djeca uspiju jer ih roditelji "guraju i podržavaju" da budu sportaši. Imamo karataše, nogometaše, odbojkaše... Jedna nam je djevojka Christel Močević iz Vareša čak u ženskoj nogometnoj reprezentaciji Hrvatske, jedan dečko je osvojio nagradu kao najfotogeničnije lice Švicarske, imamo nekoliko momčića koji iz godine u godinu budu prvaci Švicarske u karateu itd... Malo je poznato da je utemeljitelj grada Kaštel Šućurca bio biskup iz Siona, gdje je donedavno bilo sjedište naše misije, uz to da je 200 hrvatskih vojnika Napoleon pozvao u svoju vojsku, a onda ih pobio na spavanju. To je naš fra Šito posebno zapisao... I ovo je zanimljivo, da ima hrabrih obitelji u misiji koje nemaju svoju pa posvajaju djecu iz Hrvatske...
U nastavku 1. knjige donio sam našu misijsku stranicu iz časopisa "Movis", od osnutka misije do danas, koji izdaju sve hrvatske katoličke misije Švicarske već više od 50 godina. Tko će čuvati sve te brojeve, a ovdje ima sav zapisani život naše zajednice na jednom mjestu. Vrlo vrijednu kopiju svih naših godina.
Pri koncu sam iznio statistiku svih krštenja, a bilo ih je u povijesti misije više od 660, krizmanika više od 400, vjenčanja više od 200, umrlih više od 70. Pomagali smo humanitarno, a zbrojeno je, nepotpuno, više od 500 tisuća franaka za pomoć sirotinji u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u povijesti misije. To je sadržaj prve knjige od 500 stranica. Jedna vrlo vrijedna stvar za budućnost našeg iseljeničkog života.
Kao i na prethodne knjige, jako sam ponosan i na ova izdanja. Noćima i danima, satima i satima radio sam na njima te nešto sa zadovoljstvom ostavljam povijesti i naraštajima, kako u misiji tako i u svojim domovinama Hrvatskoj i Bosni i Hrcegovini. U druge dvije zapisan je detaljni broj Hrvata katolika po kantonima, a onda iz nedjelje u nedjelju, iz događaja u događaj, iz slavlja u slavlje, iz hodočašća u hodočašće zapisivan je život naše misije popraćen s nebrojeno puno prekrasnih fotografija. Moj narod u misiji je oduševljen što može vidjeti sebe i svoju djecu te su se jako dobro odazvali u kupnji knjiga i podršci meni u daljnjem pisanju.
* Svako ljeto provodite u vašem zavičaju, u Hercegovini, i to koliko vidimo, prilično radno. Kako iz iseljeničke perspektive doživljavate zbivanja i život u domovini?
- Ovo pitanje mi je uistinu teško. Prije rata u našoj misiji nije bilo baš previše Hrvata. No stotine izbjegličkih obitelji su gore ostale, gotovo svi su se dobro situirali te marljivo i predano rade. Vjernici iz Bosne su napravili kuće u Hrvatskoj, a poneki i u Švicarskoj. Njihova djeca, koja su već osnovala svoje obitelji te mahom kupuju skupe stanove, zadužuju se kreditima i tako situiraju sebe i svoje na duge staze jer nazad ne planiraju. Teško mi je to priznati i pred tim zatvoriti oči, ali domovina njihovih roditelja ostat će samo mjesto ljetnog posjeta. Oni su se većinom tamo rodili ili došli maleni, tu se naviknuli, završili škole, dobili posao, mnogi osnovali obitelji, super im je, sve im ide "pod noge" i to je njihov svijet. Njihovi roditelji planiraju starost u Hrvatskoj. Neki su obnovili kuće i u rodnim krajevima Bosne te se planiraju za koju godinu tamo skrasiti, ali unučad će ih uvijek privlačiti. No, najveći broj njih će zadesiti i grob u tuđini. Volio bih da mogu biti optimističniji, ali stvarnost mi drugačije sugerira. Koliko se razumiju domovina i dijaspora? Ona narodna uzrečica kaže 'sit gladna ne razumije', a ja ću parafrazirati i reći da naš narod u Švicarskoj ne razumije više situaciju u našoj domovini, niti ga za to toliko briga. Ne svi, ali veliki dio. Ima svoj posao, stan, djeca su u školi ili na poslu, sve funkcionira maksimalno dobro, svima ide predobro, i što ga drugo zanima... Domovina, politika i svi ovi problemi u medijima ih sve više opterećuju, pa okreću glavu od njih... Opće je poznato da je Švicarska jedna od najboljih zemalja na svijetu, u svakom pogledu. Zemlja snova, što bi se reklo. Da ti puno, ali ti puno i uzme. Zna ona od koliko ti možeš živjeti da sebe "namiri". No, nije ni ova zemlja bez problema. Na vrlo odgovornom mjestu radi nekoliko naših vjernika pa mi pričaju o problemima u jednom poznatom švicarskom gradu, krađama, nesigurnostima u noći za žene, o provalama u stanove, strahovima koji osjećaju sve više tamošnjih građana... Pitam ih, pa kako to da nigdje i ništa od toga nema po tamošnjim novinama. Ni slova, ni vijesti. Rekoše mi: 'Ne, ne, to se ne piše, jer mora se u javnosti stvoriti dojam da je to sigurna i sretna zemlja'. Sakrije se. Sjetim se ove moje 'jadne hrvatske domovine' te čitam i čujem gdje je god 'šušnulo', gdje je god 'namirisalo', ako nije dobro, odmah se mediji utrkuju da objave, oblate, čudno komentiraju, 'pumpaju' stvari, dakle, svojoj vlastitoj domovini kako bi napakostili. Samo negativno, to je 'štos'. O, moj Gospode Bože... A mi dobro znamo kako mnoge naše obitelji iz kojih smo izrasli, da su nas učili - sakrij svoju sramotu od javnosti. Ova nedavna priča oko kukastog križa..., toliko je odvratna. Pa tih nacrtanih stvari ima na zapadu da možeš objaviti knjigu o tome i koga to briga. A kod nas, uhvatilo se toga u priči da ti mozak stane... A nije se 'uhvatilo čepušanja' tvrtki i jadnih radnika kako im se mnogim napisima, mišljenjima, razmišljanjima može pomoći da dobiju plaće i da zadrže posao. Iskreno me to živcira. Puno će još vode proteći dok dođemo na veću razinu svijesti o sebi i svome dok ne postanemo odgovorniji. Ali nema nam druge - svaki dan trebamo raditi na tome.
