Nakon višegodišnje izolacije, Tuzlanka Adisa Kišić (35), uspjela je prihvatiti život s neizlječivom bolešću, završiti započeti studij i diplomirati.
Zahvaljujući sredstvima iz Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom Federacije Bosne i Hercegovine, Adisa svako jutro s osmijehom dolazi na svoje radno mjesto.
Ova vedra i pristupačna djevojka, koja u Informativnom centru za osobe s invaliditetom "Lotos" radi kao asistentica za informiranje i odnose s javnošću, u razgovoru za Anadolu Agency, otkrila je kako se osjećala u razdoblju kada joj je dijagnosticirana multipla skleroza, te o godinama borbe koje su uslijedile.
"Prvi simptomi moje bolesti počeli su se javljati kada sam upisala fakultet, na prvoj godini studija. Oduvijek sam bila zdravo dijete i nikad nisam imala nikakvih problema, ali odjednom sam se počela osjećati neopisivo umorno i javljala su se neka čudna trnjenja, kao i problemi s ravnotežom. To su neurološki simptomi koji su mi danas, nažalost, mnogo jasniji. Sve sam pripisivala umoru zbog fakulteta, pa da mi je prst utrnuo jer zapisujem na predavanjima. Sve se završilo tako da sam dobila dijagnozu multipla skleroze", navodi Adisa, pojašnjavajući da je riječ o autoimunoj, neurološkoj bolesti.
Ta ju je spoznaja, kaže, šokirala i dugo nije mogla prihvatiti činjenicu da boluje od opake bolesti za koju nema lijeka.
"Znate kako, to je jedno teško saznanje, da odjednom tako mlada bolujem od neizlječive i teške bolesti za koju ni danas nema lijeka. Naravno, bio je to šok za svakoga, pa i za mene. U prvi mah htjela sam odustati od svega, ostaviti i fakultet. Jednostavno, izgubite volju za životom. Ali eto, nekako sam uspjela ustrajati i pronaći snagu u sebi, tako da sam uspješno završila fakultet", priča Adisa, dodajući kako joj se za 16 godina, koliko je prošlo od dijagnosticiranja bolesti, zdravstveno stanje pogoršalo.
Danas se kreće otežano, isključivo uz pomoć hodalice, i u svaki korak koji napravi, uloži mnogo napora. No, nastoji biti što samostalnija i aktivnija, a pomoć prihvaća u iznimnim slučajevima.
Svjesna situacije u društvu, kao i brojnih barijera na koje nailaze osobe s invaliditetom, sugovornica Anadolije navodi kako je bila presretna kada joj se prije dvije godine pružila mogućnost zapošljavanja.
"Nisam mogla sanjati nekad, u prvim godinama, da ću moći jednog dana raditi. Međutim, shvatite da je sve moguće ako imate volju i da su osobe s invaliditetom itekako sposobne dati svoj doprinos društvu", ističe Adisa, te dodaje kako je zadovoljna svaki put kada uradi nešto što joj se nekada činilo nedostižnim.
