Pandemija COVID -19 usmjerila je reflektore cijelog svijeta u znanost s nadom da će iz istraživačkih laboratorija izaći rješenje problema koji više od godinu dana ne uspijevamo kontrolirati. I uistinu, znanost se još jednom dokazala. Svijet se cijepi, nada u normalizaciju života se vraća. Možda više nego prije svjesni smo da živimo u tehnološki naprednom vremenu, koje nas s jedne strane oduševljava, ali i tjera nas da se pitamo kuda će nas to odvesti i je li svaki napredak uistinu – napredak. O tome koji su izazovi već tu, a koji se mogu naslutiti, za Obzor govori dr. sc. Odilon Singbo, kapelan na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, znanstvenik s doktoratom iz područja bioetike i moralne teologije kojemu je predmet interesa transhumanistička antropologija koja ima ambiciju „popraviti“ čovjeka.
Nedavno su mediji objavili da su znanstvenici iz Kine i SAD-a stvorili himerične embrije čovjeka i majmuna koji su preživjeli dulje od očekivanog razdoblja, neki i do 19 dana. Bi li nas ovakvi znanstveni eksperimenti trebali zabrinjavati?
Znanost i tehnologija su ambivalentni i uvijek je otvoreno pitanje štete i koristi. Ovaj primjer tipičan je pokazatelj koliku moć znanost i tehnologija stavljaju u ruke čovjeka. Čovjek stalno želi rasti, i to eksponencijalno, zbog čega često ne prepoznaje granice, i može se dogoditi da konačnici uništi sebe i svoju ljudskost u ime znanosti. Nekad smo se borili protiv kloniranja ljudi. No ovo je korak dalje. Čovjek pokušava spojiti nespojivo, čovjeka i majmuna, da bi dobio hibridno biće. I to je zastrašujuće. Što bi bilo kad bi to biće preživjelo? Što bi to bilo? Kakva bi bila njegova prava? Znamo čuti da se ljudi danas igraju Boga kad je riječ o tehnologiji. No sve što je Bog dao čovjeku dao mu je da mu bude od koristi. Ovdje koristi nema. Kod ovakvih stvari ne postoji svrha i jedini im je cilj utažiti pretjeranu znatiželju i pokazati dokle se s istraživanjima može ići. Da, ovakvi eksperimenti daju razlog za brigu.
Grozili smo se nad neljudskim eksperimentima koje je u Auschwitzu izvodio nacistički zločinac dr. Josef Mengele. No kad pogledamo „frankensteinovske“ primjere poput spajanja stanica čovjeka i majmuna, može li se dogoditi da se suočimo s nekim „Mengeleom“ novog doba?
To je opravdano pitanje. Na perfidan način, s izlikom da to čine zbog napretka čovjeka i čovječanstva, pojavljuju se ljudi spremni eksperimentirati tako da se čini kao da su krenuli s neke točke koja je zbog povijesnih okolnosti bila napuštena. Postavlja se pitanje što je to u ljudskoj prirodi što tjera čovjeka da isprobava takve stvari, da svjesno ili nesvjesno radi protiv sebe, koja je svrha i krajnji cilj toga… Jer, realno, takva istraživanja ne izgrađuju ni društvo, ni čovjeka ni čovječanstvo. To samo pokazuje dokle možemo ići i do koje mjere možemo manipulirati živim bićem.
Pitanje cilja i svrhe je važno zato što nije riječ o dječjim igrama, nego o vrlo skupim istraživanjima. Zbog čega se ulaže golem novac u takve eksperimente?
Kad gledamo izvore financiranja takvih istraživanja, moramo se pitati čemu služi ulaganje u nešto što neće izgraditi društvo i unaprijediti čovječanstvo. S druge strane, spomenut ću svoju rodnu Afriku u kojoj ljudi još uvijek umiru od malarije. No nitko se ne trga da uloži novac u iskorjenjivanje malarije, jer to se ne tiče zapadne civilizacije pa je valjda manje važno od spajanja čovjeka i majmuna.
Ideja o tome da se može stvoriti „poboljšana“ ljudska vrsta nije odbojna ni dijelu svjetske znanstvene zajednice. U kojem smjeru takve teorije i istraživanja mogu odvesti svijet kakav poznajemo?
Transhumanizam se kao pojam pojavio 1957. godine kad je Julian Huxley govorio o nadilaženju čovjeka kakvog poznajemo s pomoću znanosti i tehnologije. No postoji i teza da pojam transhumanizma potječe još iz vremena Dantea i njegove “Božanstvene komedije”. Opisujući susret s Beatrice i njezinom ljepotom, Dante je koristio pojam „trasumanar“ želeći reći da je ta njezina ljepota nadišla sve što se dotad pod time podrazumijevalo. No transhumanistički pokreti danas, iako je puno toga još na razini teorije, promoviraju da cilj znanosti mora biti poboljšanje čovjeka na nekoliko razina – emotivnoj, fizičkoj i kognitivnoj kako bismo u konačnici došli do dugovječnosti, odnosno do vječnosti. Ne trebamo biti ni tehnofobi ni tehnofili. Ja sebe smatram antropoprogresivcem, a to znači da smatram da nam znanost treba pomoći da napredujemo kao ljudi. Etička, ljudska i tehnološka dimenzija moraju ići paralelno. Transhumanizam smatra da ljude treba popraviti jer imaju puno manjkavosti, a najveće su to što obolijevamo, starimo i umiremo. Danas je, na primjer, u zapadnom svijetu proširen stav da starenje ponižava čovjeka. Ono što je dio naše prirode transhumanizam doživljava kao slabost i ranjivost, a pri tome zaboravlja da je ranjivost konstitutivni dio naše ljudske naravi. Ta ranjivost u nama, koju bi trebalo „popraviti“, čini nas empatičnima, suosjećajnima, ona je iskaz naše humanosti, ona je temelj ljubavi… Maknuti te „manjkavosti“ od čovjeka, učiniti da on bude izvan dohvata bolesti, starosti i smrti, jer to smatramo ponižavajućim, značilo bi uništiti sve što nas čini ljudima. Naravno da se trebamo boriti protiv bolesti i stanja koja nam otežavaju život, ali otkloniti sve to iz čovjeka ne znači da ćemo biti bolji ljudi.
Papa Franjo je 2019. u pismu predsjedniku Papinske akademije za život pisao i o tome da nove, komunikacijske i informacijske tehnologije te biotehnologija, nanotehnologija i robotika omogućavaju duboke intervencije na živućim organizmima, i to ne samo preobrazbu funkcija i sposobnosti tijela, nego i načina na koji se čovjek povezuje na osobnoj i društvenoj razini. Zbog čega je upravo Crkva otvorila ta pitanja?
Meni je drago da se glas Crkve čuje kad je riječ o temama koje mijenjaju čovječanstvo. Još je papa Ivan Pavao II. govorio o ovim izazovima. Papa Benedikt XVI., još dok je bio kardinal Joseph Ratzinger na čelu Kongregacije za nauk vjere, objavio je razne dokumente s porukom da tehnologija napreduje brzo, ali da čovjekov etički napredak ne ide u korak s time. Papa Franjo u tom je pismu istaknuo i to da za postizanje svojih ciljeva transhumanizam koristi umrežavanje konvergentnih tehnologija tzv. NBIC – nanotehnologija, biotehnologija, informatika i komunikacija. Mnogi se pitaju zašto Crkva govori o tim stvarima, zašto se bavi znanstvenim temama, zašto govori o robotici, umjetnoj inteligenciji… Zašto? Zato što vidimo da s pomoću tehnologije možemo zadirati ne samo u ljudski život općenito, nego se može zadirati u život i prije rođenja. Danas je određenim postupcima već moguće da ljudi izaberu boju očiju ili kose svome djetetu, da utječu na njegove fizičke sposobnosti… Na taj se način dijete doživljava kao proizvod, a ne kao jedinstvena pojava sa svojim nepredvidivim posebnostima. Potrebno je znati postaviti granice.
Postoji li strah da će zbog toga što dolazi iz Crkve tematiziranje nekih kontroverznih bioetičkih tema biti ocijenjeno kao nazadnjaštvo? Odnosno kao udar Crkve na znanost?
Uvijek će biti onih koji će kritizirati Crkvu i optuživati je da želi vratiti svijet u kameno doba. Štoviše, očekujem to, ali kritika će rasprave učiniti dinamičnijima. Dakle, mi u Crkvi imamo obvezu promatrati i promišljati, sagledavati kakav utjecaj tehnologija može imati na čovjeka ako se koristi na pogrešan način. Mi imamo obvezu pokušati postaviti zdrave kočnice kako se naš napredak ne bi pretvorio u svoju suprotnost. Napredak znanosti može postati opasan ako ga ne prati napredak karaktera. Potrebna nam je dobro oblikovana savjest. Znanost bez savjesti korak je do propasti. Drago mi je da EU kroz Europsku komisiju, razne forume i institucije promišlja teme povezane s razvojem znanosti i tehnologije, a nije slijepa ni na transhumanističke ideje o potrebi „poboljšanja“ čovjeka i umanjenja njegovih prirodnih „nesavršenosti“. U jednom dokumentu EU, primjerice, ističe se da kad biologija postane tehnologija onda i tehnologija postaje biologija. Nisu, dakle, ni političke strukture slijepe na ove teme, samo se nadam da će stvoriti ozračje u kojemu ćemo kao ljudi napredovati na svim razinama – razvijat ćemo tehnologiju, ali nećemo zaboraviti tko smo.
Kad govorite o nanotehnologiji, biotehnologiji, informatici i kognitivnim znanostima poput neuroznanosti, bez ustezanja tvrdite da je njihova nakana jasna: kontrolirati, manipulirati, pratiti i čuvati. Na koji način se to zbiva?
Svaka ta znanstvena grana ima mnoge plemenite ciljeve. Pogotovo kad je riječ o liječenju bolesti i očuvanju zdravlja. No kad se dogodi umrežavanje tih vrsta znanosti pod okriljem transhumanističkog pokreta i s idejom poboljšanja čovjeka, onda one prestaju biti u službi plemenitih ciljeva i žele manipulirati životom. Tada konačni cilj više nije pomoći čovjeku da bolje živi, nego stvoriti kiborga, spojiti živi i neživi organizam koji će biti napredniji od čovjeka i neće patiti od tih „manjkavosti“ koje kao vrsta imamo. Neće se razbolijevati, starjeti, možda ni umirati. Nekome će ovo zvučati kao filmski scenarij, ali ne treba se zavaravati da nema pokušaja da se svijet usmjeri prema tome. Sve počiva na ideji da je ljudski duh najvredniji dio našeg bića te da mu je potrebno jače, savršenije tijelo u kojemu će prebivati.
Ako je riječ o spašavanju života, ima li mjesta bioetičkom i moralno-teološkom propitivanju?
Koliko znam, Crkva drži jednu četvrtinu zdravstvenih ustanova u svijetu, što znači da je prva u borbi za promicanje i očuvanje zdravlja. U Božjem je nauku da čovjek iskoristi razum koji ima za unapređenje života i društva. No problemi nastaju kad se s liječenja, odnosno terapijske svrhe skrene u postupke koje bismo mogli opisati kao pokušaje nadogradnje čovjeka s ciljem da postane besmrtan.
Problem je u postavljanju granice. Kako prepoznati pravu mjeru?
Grci imaju dva pojma za granicu – peras i horos. Peras je granica do koje moramo doći, a horos je granica preko koje ne smijemo prijeći. Koristiti razum da bismo došli do tih granica i djelovali u skladu s time prema mom mišljenju Božja je zapovijed.
U liječenju pametnim lijekovima posebno mjesto ima nanotehnologija. Osim lijekova postoje nanočipovi za praćenje zdravstvenog stanja određenih pacijenata. Otvara se mogućnost stvaranja materijala koji će moći zamijeniti neke dijelove ljudskog organizma… Je li to put prema stvaranju biotehnološkog čovjeka i rješenje za pobjedu nad biološkim starenjem?
Znanstveni razvoj na području nanotehnologije ojačao nas je u borbi s bolestima. I to je golema dobit za svijet i ljudsku zajednicu. S druge strane, postoje brojni znanstvenici koji nanotehnologiju pokušavaju iskoristiti za biološke intervencije kojima je cilj zaustaviti biološko starenje i produljiti životni vijek do neslućenih granica. Jedan od takvih je, na primjer, Aubrey de Grey, transhumanist i istraživač na Sveučilištu u Cambridgeu, koji je osmislio projekt SENS s ciljem da pobijedi starenje. Osnovao je Zakladu Methusalem, koja dodjeljuje dvije glavne nagrade. Jednu dobiva skupina znanstvenika koja uspije najviše produljiti životni vijek miša. Miš, inače, živi tri godine, što je ekvivalent za 80 ljudskih. Trenutno drži rekord miš koji je živio 1819 dana ili gotovo pet godina, što bi u slučaju čovjeka bio životni vijek od 133 godine. Druga nagrada ide onima koji uspiju pomladiti miša u drugoj polovici njegova života. De Grey smatra da bi bilo moguće znatno produljiti ljudski vijek već oko 2030. godine. Čovjek bi, smatra on, tada mogao odlučiti kad će prestati starjeti, samo bi trebao svakih 10 godina „ažurirati“ to stanje nekim genskim terapijama i matičnim stanicama… Je li to stvarno svijet koji želimo? I je li to znanost na korist čovjeku?
Umjetna inteligencija već je prisutna u našem životu. Jedna od njezinih značajki je da ima sposobnost samostalnog donošenja odluka i postupanja u skladu s njima. Gdje je granica do koje moramo doći, a gdje ona preko koje ne smijemo prijeći?
Na nepovratnom smo putu kad je riječ o korištenju umjetne inteligencije. Ona se koristi u raznim oblicima, područjima, ustanovama… U svijetu već postoje domovi za starije osobe u kojima roboti podsjećaju korisnike kad je vrijeme za uzimanje lijeka dok su drugi roboti programirani da im prave društvo, glume kućnog ljubimca… Sve je to na neki način dobro. Pogotovo za ljude koji žive sami. Budućnost medicine je u umjetnoj inteligenciji. Toga trebamo biti svjesni, jer liječnike čeka razdoblje prilagodbe u kojemu će morati uspostaviti trajnu suradnju sa strojem… I sve je to u redu. Roboti mogu pridonijeti spašavanju života i to je potrebno koristiti. To je granica do koje moramo doći. Granica preko koje ne smijemo prijeći je da se uz pomoć umjetne inteligencije stvori tzv. singularnost ili superinteligencija koja će nadilaziti ljudsku inteligenciju. Stvaranje superinteligencije je redukcionistički pristup čovjeku. Naša inteligencija nije samo mogućnost računanja s pomoću algoritama, ona nije samo pitanje matematike ili fizike, ona nadilazi sve to i uključuje pitanje svijesti i, dakako, samosvijesti. Hoćemo li stvoriti umjetnu inteligenciju koja će imati i svijest i samosvijest? To je ta granica preko koje ne smijemo prijeći.
Biotehnologija je otišla i u smjeru sintetičke biologije koja omogućava stvaranje sintetičkih stanica, odnosno proizvodnju života iz sintetičkih materijala. Omogućava reprogramiranje života, pa bi, recimo, moglo biti moguće uskrisiti mamute ili neke ljude koji su umrli… Znači li to da primjenom sintetičke biologije, na primjer, majka može dobiti natrag svoje umrlo dijete?
U znanosti postoji krionika. To je tehnološki postupak kojim se mrtvo tijelo zamrzne u tekućem dušiku s ciljem da ga zahvaljujući razvoju tehnologije jednog dana bude moguće oživjeti. Transhumanisti se tome nadaju. Njihova istraživanja su usmjerena prema pobjedi nad smrću. Jedna od ideja je mogućnost izvanvremenskog rađanja. To znači da se stanice oca i majke spoje i oplode i potom zamrznu te da se omogući da se dijete rodi nakon smrti jednog ili oboje roditelja, možda čak i desetljećima poslije njihove smrti. Zašto? Osnovni motiv je pokazati da je to moguće. U području biotehnologije važno je otkriće tzv. molekularnih škara 2012. godine. S pomoću njih se može ući u genom i odrezati neki bolesni gen, zamijeniti ga, poboljšati… Francuskinja Emmanuelle Charpentier i Amerikanka Jennifer Doudna, dvije genetičarke koje su radile na tome i 2020. godine dobile Nobelovu nagradu, istaknule su primajući nagradu koliko je važno paziti da takva vrsta otkrića ne dođe u ruke nekome tko ima loše namjere. Sva ovakva otkrića moraju biti etički standardizirana i kontrolirana. Razvoj etičkog pogleda na znanost i tehnologiju presudan je za budućnost čovječanstva.
Posljednjih se godina mnogo govori o STEM znanostima, robotici… I to je postala mjera razvijenosti jedne države i društva. Što za našu civilizaciju može značiti to da se humanističke znanosti, koje ne mjere, nego promišljaju svijet, guraju na marginu?
Gurajući društvene znanosti na margine guramo čovjeka na margine. Mladi se danas lakše zapošljavaju s diplomom iz prirodnih znanosti, to je činjenica, ali društvene znanosti vraćaju nas na cjelokupnu baštinu ljudske vrste, jer ništa nije počelo s nama. One nam omogućavaju da razumijemo znanost i tehnologiju, lice i naličje napretka, da predvidimo kamo nas nešto može odvesti, jer imamo iskustvo predaka… Odricanje od društvenih i humanističkih znanosti bilo bi odricanje od svoje ljudskosti i svojih korijena.
Došli ste u Hrvatsku 2004. godine iz afričke države Benin. Afriku nazivaju kolijevkom civilizacije, ali ona je razvojno i u životnom standardu daleko iza ostatka svijeta. Razgovaramo o znanstvenim istraživanjima, o tehnologiji, o idejama da se s pomoću znanosti stvori „poboljšana“ verzija čovjeka, a s druge strane na vašem rodnom kontinentu ljudi umiru od gladi i od bolesti koje su trebale biti iskorijenjene… Kako doživljavate te opreke u današnjem svijetu?
Afrika nije u takvom stanju zato što je siromašna, nego zato što ne uspijeva nahraniti razjapljena usta razvijenog svijeta. Još je žalosnije što danas mnogi misle da Africi treba pomoći, ali nije tako. Africi treba vratiti ono što joj je oduzeto. Benin, odakle ja dolazim, bio je francuska kolonija. Ta zemlja danas tiska novac za nekoliko zapadnoafričkih zemalja, otvara banke, upravlja gospodarstvom država… Da ostave ljudima tamo novac, da mu ne određuju vrijednost izvana, da ih puste da sami upravljaju sobom, stvari bi se promijenile. S druge strane, Afrikanac je čovjek nade. Nikad ne pada u beznađe. Ja sam pojmove depresija, tjeskoba, stres susreo kad sam došao u Hrvatsku. Ljudi u Africi nisu lijeni, bore se svaki dan i prihvaćaju da im je Bog dao današnji dan i da se moraju boriti da taj dan najbolje iskoriste.
