Što je Daytonski sporazum, što se u međuvremenu promijenilo i što je donio Bosni i Hercegovini, danas nije jednostavno komentirati niti dati konačne sudove u pogledu dugotrajnosti. Nisu oko njegova sadržaja bili suglasni čak niti sami potpisnici koji su ga ovjerili na jučerašnji dan prije 16 godina u Daytonu te potpisali u Parizu polovicom prosinca 1995. godine. Ovaj je sporazum legitimirao ratnu nepravdu, a Hrvate je definitivno ostavio u poziciji zbog koje danas pokušavaju ispraviti istočni grijeh nekadašnjih dužnosnika jer su kao najmalobrojniji izloženi pritisku u Federaciji da nestanu kao narod, dok su u Republici Srpskoj odavno stvar prošlosti. U međuvremenu su se brojne stvari promijenile, a tumačenje je toliko ekstenzivno da su donošeni propisi koji su sada posve suprotni slovu, ali i duhu Daytona, a zajedno s tim dokumentom mijenjana je i suština Washingtonskog sporazuma što je na Hrvatima ostavilo trajne posljedice.
Washington a ne Dayton
Nakon posljednje uspostave vlasti daytonski Ustav, odnosno Aneks IV. mirovnog sporazuma je posve zanemaren. Naime, još u preambuli ovoga dokumenta se utvrđuje kako je Bosna i Hercegovina prije svega država Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda (zajedno s ostalima) te građana BiH. S jedne strane konstitutivnost Hrvata na posljednjim izborima definitivno je pogažena, jer uopće nije uvažena većinska volja ovoga naroda izražena s više od 90 posto potpore hrvatskih birača. S druge pak strane posve je zakonito te je sukladno Ustavu BiH iz Daytona da se hrvatski i bošnjački član Predsjedništva BiH biraju s prostora Federacije BiH. Tadašnji hrvatski pregovarači očito nisu uzeli u obzir da će bošnjačka stranka SDP BiH jedanaest godina nakon rata uspjeti proći nakon upornog kandidiranja Hrvata i time poništiti izbornu političku volju toga naroda. Željko Komšić ima legalitet prigodom izbora, no ne i hrvatski legitimitet što i nije pravna norma iz Daytona. No, nastavak, odnosno biranje nelegalne i nelegitimne Vlade Federacije BiH ili pak predsjednika Federacije omogućila je međunarodna uprava u Bosni i Hercegovini koja je nametnuta i ima, sukladno Daytonu, veće ovlasti od domaćih vlasti. Najprije je misija Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS), odnosno njezin prvi čovjek Amerikanac Robert Barry promijenio izborna pravila i propise po kojima su se birali izaslanici u Domu naroda Federacije BiH.
Dokinuta jednakost
Do tada Hrvati su mogli autonomno birati hrvatske izaslanike, no Barry je otvorio mogućnost da brojniji Bošnjaci biraju hrvatske izaslanike, što je kulminiralo izborom izaslanika nakon posljednjih izbora kada su bošnjačke stranke izabrale čak i kao Hrvate izaslanike koji se nikada do sada nisu izjašnjavali kao pripadnici toga naroda. Ustavne promjene iz 2003. godine su, pak, zapečatile sudbinu Hrvata. Umjesto osmero ministara i pariteta u vlasti, Hrvatima je konstitutivnost svedena na postotke, što je otvorilo prostor Bošnjacima da u izvršnoj vlasti apsolutno dominiraju. Kasnije se pokazalo u interesu brojnijega naroda i Austrijanac na čelu međunarodne uprave - Wolfgang Petritsch čiji je zamjenik također bio vrlo utjecajni Amerikanac Donald Hays je nametnuo izmjene Ustava kojima je ukinuo jedini mehanizam zaštite Hrvata u izvršnoj vlasti. To je otvorilo prostor da Daytonski sporazum u doglednoj budućnosti poprimi posve novo značenje. Naime, umjesto odrednice da je BiH države dva entiteta i tri naroda, sve više postaje zemlja s logičnom formulom - dva entiteta i dva naroda u Bosni i Hercegovini.
