Marko Konforta:

'Vrat su mi u Alžiru 1993. dvaput prerezali, krv je liptala'

'18.12.2012. Zagreb-Marko Konforta,radnik Hidroelektre koji je prezivio napad islamista u Alziru 1993.god. Photo: Boris Scitar/VLM'
19.01.2013.
u 12:00

Od islamskih koljača, kaže, spasio ga je Ivo Sanader, koji je odmah doletio u Alžir, te mu je zahvalan vječno

Preživjeli su oni koji su znali Kur’an. Rečenice izgovorene u pušku uperenu u glavu spasile su živote nekolicini kolega. Smatrali su da su muslimani pa su ih poštedjeli. Druge su pobili. Njih 12. Ja? Meni su prerezali vrat. Dva puta. Sprijeda pa kad su vidjeli da sam živ, još jednom, straga. Ali, eto, preživio sam – govori nam Marko Konforta.

On je bio jedan od radnika Hidroelektre u Alžiru 1993. kad su u njihov kamp upali islamski teroristi, a jedan je od rijetkih koji znaju što ovih dana proživljavaju taoci zatočeni na plinskoj platformi u toj državi.

Marko gleda vijesti o krvavoj talačkoj krizi i samo kaže: – E, tako je bilo i nama.

Što se događa na terenu u Alžiru, nejasno je. Zna se da su alžirske snage sigurnosti upale su u plinsko postrojenje In Amenas, 1300 kilometara jugoistočno od prijestolnice, kako bi oslobodile stotine talaca.

Kolju iz solidarnosti

Procjenjuje se da ih je 30, uključujući i nekoliko Zapadnjaka, ubijeno. Francuski premijer Jean-Marc Ayrault i britanski premijer David Cameron, koji je zbog krize otkazao govor o vezama Britanije s EU, potvrdili su da operacija još traje. Navodno se ne zna sudbina još 60 talaca – 22 stranca smatraju se nestalima, uključujući 14 Japanaca i osam Norvežana.

Tako je bilo i prije 20 godina. Marko, rodom iz Knina, tad je imao 43 godine. Radio je u Benkovcu, ali je zbog pobune Srba ta Hidroelektrina jedinica zatvorena. Tvrtka je iz Zagreba, radi po svijetu, kaže. Ideš u Alžir, rekli su mu. Neću, odgovorio je. To ti je radno mjesto, bili su odlučni. I tako se našao, kao šef mehanizacije, na gradnji tunela na jugu.

– Bilo nas je na stotine u kampu, ali su ljudi otišli. Ostalo nas je 22, zbog mehanizacije. Nakon večere, tog 14. prosinca, sjedili smo u mom stanu. Nas četvorica, uz mene još i Goran Matković te još dvojica kolega. Govorio sam da trebamo otići.

Jedan je od njih rekao da je u Siku, u gradu, sve u redu. Kažem mu: “Bio sam i ja u Zagrebu i tamo je mirno, a gledaj što se događa u Kninu?!” Drugo je grad, mi smo bili pola sata od Medee, središta fundamentalizma. I eto, baš su njega ubili – kaže.

Za to vrijeme teroristi su okružili bazu. Bilo je planirano, govori Marko.

– U tamošnjim novinama je izašlo kako najavljuju da će 1. studenoga početi ubijati strance. Do tad su samo ubijali Alžirce. Bilo je to doba rata i u Bosni i Hercegovini. O njemu se pisalo uvijek da Hrvati pa tek onda Srbi ubijaju muslimane. Bili smo prva skupina stranaca koju su napali – kaže. Očito, kao i danas – razlog je, nominalno, solidarizacija s onima iste vjere.

– Skupljali su ljude i izvodili ih van. Vezali su nas žicama, plahtama... Oteli novčanike, uzeli satove, cipele, odjeću... Treba im, govorili su. Izvukli su nas van, bilo je 20, 21 sat. Hladno. Derali su se. Nije bilo razgovora. Tek tad sam shvatio što je vjerski fanatizam. Oni koji su znali dio Kur’ana, a neki su bili i Hrvati, njih su pustili, kao i kolegu oženjenog za Alžirku. One koji nisu prošli test... Odveli bi ih u mrak. Samo bismo čuli krik – prisjeća se. Jedan po jedan i stigli su do Marka. Ne zna Kur’an, ubij.

– Srušili su me, jedan me primio za kosu i nožem prerezao vrat. Kod grkljana – kaže. Oštrice ili osjećaja da ga ništa ne boli ne voli se ni sjećati. Nesvjestica ga je nakratko spasila. Možda da se pravim mrtvim, pomislio je. No šok je bio jači. Drhtao je. Vidljivo. Drugi rez nožem povučen je sa stražnje strane vrata. Krv je liptala, no velike žile nisu bile prerezane. Mišići jesu, glavu je morao pridržavati rukama. Napadači su pobjegli, a u kamp – kao i sad – ušla regularna vojska.

– Oni su me spasili. Brzo prebacili u bolnicu. Uz njih, spasio me i Ivo Sanader. Može sada sjediti na optuženičkoj klupi, ali ja ću mu biti vječno zahvalan. Tada je bio pomoćnik ministra vanjskih poslova. Odmah je doletio u Alžir. Bio je vrlo oštar i izborio se za mene – govori.

Najteže je zaboraviti

Prebacili su ga, isto kao i Gorana u Hrvatsku. Goran, kaže, ne voli govoriti o tragediji. Ni kad je francuska ekipa, koja je pripremala film O bogovima i ljudima, o pokolju svećenika ubijenih nakon Hrvata, došla u Zagreb, odbio je sudjelovati. Neke je događaje najbolje zaboraviti. Ako se može.

>> Islamisti u Alžiru zarobili 41 stranca: Ovo je osveta za Mali!

Preuzeto sa www.vecernji.hr

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije