„Još nisam potpuno svjesna što se događa. Lijepo je oko sebe imati obitelj. Odrasla sam s dvije osobe, a sada znam da ima mnogo ljudi koji me vole, koji su sve ove godine vjerovali da sam živa“, ovim riječima je Senida Bećirović iz sela Capardi kod Kalesije opisala svoje osjećaje nakon što se, nakon punih 16 godina života u Beogradu pod imenom Mila Janković kod staratelja Živka i Živane Janković, susrela s biološkim ocem Muhamedom Bećirovićem.
Podsjećanja radi, 1992. godine srpske postrojbe odvele su njegove suprugu Senadu (1967.) i dvije kćeri Sandu (1988.) i Senidu (1991.). Sanda je tada imala četiri, a Senida jednu godinu. Muhamed je nestanak žene i kćeri prijavio Crvenom križu. Dao je i krv za DNK analizu za potrebe identifikacije u slučaju da njegovu obitelj ekshumiraju iz neke masovne grobnice.
Ipak, Muhamed, koji danas živi i radi u Njemačkoj, uspio je nakon 16 godina pronaći mlađu kćer Senidu. U svibnju prošle godine dobio je poziv iz Beograda. Rečeno mu je da je pronađena jedna kćer i da je živa. U Beogradu je Muhamed pronašao Senidu, koju su kao usvojeno dijete othranili Živan i Živka Janković. Senida Bećirović je odrastala pod imenom Mila Janković. I DNK analiza, koja je urađena u Novom Sadu, potvrdila je da je Mila zapravo Senida.
Šokantna životna priča
Senida danas živi u Sarajevu kod tetke Šuhre Omerović iz Sarajeva, inače majčine sestre. Nakon telefonskog poziva nije bila raspoložena za razgovor, posebice o njezinoj majci i sestri, za koje se nada da su žive. “Nada uvijek postoji, ali mi je o tome u ovom trenutku doista teško govoriti”, kaže Senida. Trenutno je okupirana učenjem u srednjoj grafičkoj školi u Sarajevu. Senidina je želja da se nakon završene srednje škole počne baviti dizajnom, dakako uz dodatno usavršavanje na nekom od fakulteta ili viših škola grafičke struke.
No, najveća joj je želja posjetiti oca koji živi u Njemačkoj. Prije izvjesnog vremena dobila je i CIPS-ovu osobnu iskaznicu sa stalnim boravkom u Sarajevu. Uskoro će dobiti i bh. putovnicu te će joj se na ljeto konačno ispuniti želja da posjeti oca u Njemačkoj. Inače, šokantna životna priča ove djevojke počela je u svibnju 1992. Tada je imala samo devet mjeseci. Iz kuće u Capardama, sela koje je okupirala srpska vojska, odnio ju je jedan vojnik. Otada sve do svibnja prošle godine, kada se prvi put susrela s ocem, ni o njoj ni o njezinoj majci Senadi i starijoj sestri Sandi obitelj ništa nije znala. “Znala sam da mi Živko i Živana Janković nisu pravi roditelji. To su mi od početka govorili i drago mi je zbog toga. Imala sam lijepo djetinjstvo.
Puno su mi pomogli u životu i dandanas mi pomažu. I gdje god da budem bila, nikad ih neću zaboraviti”, priča Senida. Kaže da se Jankovićima godinama javljalo puno ljudi tvrdeći da su njeni roditelji. “Zvali su iz Slovenije, Mađarske, Makedonije... Živko i Živana nikada nisu pravili probleme iako ih je sve to emotivno pogađalo. Govorili su, ako se dokaže da su to moji roditelji, uvijek možeš otići k njima”, govori Senida.
Nada nikada ne umire
O tome kako je dospjela u dom Jankovića u Beogradu, koji su izgubili dva sina u prometnoj nesreći, zna iz onoga što joj je ispričala Živana. “Ona mi je ispričala da me vojnik našao u kući, u kolijevci, odnio me svojoj majci u Vlasenicu, koja se zvala Ruža. Rekla mi je da su me u početku zvali Ruža, po njoj. Onda me Ruža dala Desi iz Centra za socijalni rad, a odatle sam otišla kod Zdravke Elez, kod koje sam bila dva mjeseca. Onda je, kako mi je Živka ispričala, u jednim dnevnim novinama objavljen je poziv za usvajanje i starateljstvo, pa su se njih dvoje javili”, prepričava Senida.
Kaže da su joj sve ispričali o njenom podrijetlu, o ratu i o BiH, tko je i odakle je. Međutim, ispočetka nije htjela tražiti bilo koga od svoje obitelji, vjerojatno iz razloga što psihički nije bila spremna. No onda je iznenada odlučila i počela tražiti oca. Otišla je u Centar za socijalni rad na Čukarici u Beogradu i odatle je sve pokrenuto. S ocem se prvi put srela u svibnju prošle godine. “Ne postoje riječi koje mogu opisati taj naš prvi susret”, kaže ova djevojka, koja se još navikava na novi život u Sarajevu. “Nadam se i da su moje mama i sestra žive.
Nadu nikada ne treba izgubiti, to se, evo, pokazalo i u mom slučaju. Voljela bih znati gdje su, jesu li žive. Zajedno s ocem učinit ću sve da ih pronađem”, ustrajna je Senida Bećirović. Kaže da bi željela znati što se dogodilo s njezinom majkom i sestrom, ali i upoznati srpskog vojnika koji ju je 1992. uzeo iz kolijevke i na taj način je spasio sigurne smrti. Iako se ni dandanas ne zna ime vojnika koji ju je spasio, prema nekim izvorima navodno živi u SAD-u, a prema drugim je nakon tog događaja poginuo. No, jedno je sigurno - ako je živ, Senida bi ga uistinu željela upoznati.
