“Neka napokon osnuju televiziju!” – jednoglasan je komentar velikoga dijela građana hrvatske nacionalnosti u BiH nakon sjednice Hrvatskoga narodnog sabora. Hrvatska politička elita u BiH je apsolutni rekorder u negativnom smislu po neprepoznavanju moći televizije i po destruktivnoj ulozi kada je riječ o tom utjecajnom mediju.
Proračunska stavka
Ne rješavati status, ne financirati sustavno, pokušati kontrolirati uređivačku politiku, pa sve do potpunoga uništenja javnih medija na hrvatskome jeziku rezultat je politike dva HDZ-a. No posljednja kriza oko uspostave vlasti u BiH natjerala je čelnike HNS-a Dragana Čovića i Božu Ljubića da shvate koliko su Hrvati deficitarni upravo zato što nemaju televiziju na materinskom jeziku. No što učiniti dok se Valentin Inzko i bošnjačka politička elita ne odluče da međunarodne konvencije ipak vrijede i u BiH – primjerice da i Hrvati imaju pravo osnovati RTV kanal na svome jeziku u sklopu javnoga servisa. Prostor za manevar nije velik, no ipak postoji. Izuzimajući komercijalni sektor, tri su temeljna načina osnivanja i financiranja televizije na hrvatskome jeziku u postojećim uvjetima. Ključ je županijska razina. Po uzoru na Sveučilište ili Kliničku bolnicu Mostar, većinske hrvatske županije trebale bi preuzeti osnivačka prava i obvezu sustavnoga financiranja televizije. Za takav potez odluku ipak treba donijeti politika na višim razinama. Primjerice, čelnici HNS-a i Glavnoga vijeća Dragan Čović i Božo Ljubić. Upravo njihovi kadrovi će donositi odluke o raspodjeli sredstava iz županijskih proračuna. Novca je malo, no alternativa je daljnji mrak u elektroničkim medijima.
Hrvatska vlada
Drugi stup u financiranju trebalo bi potražiti u sredstvima koje Vlada Republike Hrvatske izdvaja za Hrvate u BiH. Iz Zagreba stižu pozivi - dajte nam projekte od suštinskoga značaja i mi ćemo ih financirati kao što financiramo Sveučilište ili Kliničku bolnicu. Ulaganje u javnu televiziju je upravo takav projekt jednake ravni kao sveučilište ili bolnica, pa ni Hrvatska ne bi trebala biti prepreka. Osim toga hrvatski narod u BiH ima svoje zastupnike čak i u Hrvatskom saboru. Eto prilike da se dokažu na konkretnom projektu i s konkretnim ciljem. U značajnoj mjeri u infrastrukturalnom smislu, ali i u obuci, od pomoći može biti i HRT kao javna televizija u Hrvatskoj. Čelni ljudi tog medijskog diva iskazivali su zanimanje za konkretnu suradnju. No s ovu stranu granice nisu imali relevantne sugovornike.
Ljudski potencijal
Treći priljev sredstava trebao bi biti iz marketinga. No od toga stupa ne treba očekivati puno. Po svojoj definiciji gotovo ni na jednoj europskoj javnoj televiziji marketing ne čini velik udjel u ukupnom postotku financijskih sredstava. Pa ipak i tu prostora ima i to za suradnju na tržišnoj osnovi. To jeste da gospodarski subjekti koji se reklamiraju na televiziji imaju marketinški interes zbog njezinoga kvalitetnoga programa i zamjetne gledanosti. Osim toga postoji i nešto što se zove društveno odgovorno poslovanje. Tri navedena stupa financiranja nisu jedina, ali su u ovom trenutku najrealnija. Za početak bi bili sasvim dovoljni za osnivanje hrvatske televizije u BiH. Pravni subjekt, mreža odašiljača, dozvala za emitiranje postoje u vidu razvalina Hercegovačke televizije. Postoji i izniman ljudski potencijal. Samo Studij novinarstva Filozofskoga fakulteta svake godine iškoluje na desetke diplomiranih novinara. Prvi potez nakon sjednice HNS-a zato bi trebao biti upravo stvaranje jake televizije. Ona bi pokazala da se nešto pokreće, vratila bi nadu da se nešto ipak može učiniti. No bitno je da se hrvatska politika distancira od starih frustracija i destruktivnih nagona prema televiziji. Stvaranjem televizije Hrvati bi se znatno lakše vratili na teren s kojeg su za sada istisnuti, gdje Sarajevo i Banjaluka igraju utakmicu bez Mostara.
