Točno prije godinu dana svjetla političke i medijske pozornice bila su uperena u Mostar, točnije u Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače. Pred brojnim novinarskim ekipama javnim i tajnim političkim promatračima, izaslanicima 10 hrvatskih političkih stranaka, kojih je bilo više od 500, održana je sjednica Hrvatskog narodnog sabora, tijela koji će kako je tada rečeno “znati dati odgovor na ‘hrvatsko pitanje’ u BiH”. Ispod velikog plakata postavljenog na pozornici s natpisom “Za hrvatsku slobodu i ravnopravnost u BiH”, nakon što su se izredali brojni govornici koji su se horski zaklinjali da će upravo preko HNS-a znati artikulirati hrvatske interese u BiH koji su evidentno narušeni, usvojena je i Saborska rezolucija od 11. točaka.
Kako se ne bi dogodila pogreška iz godina kada je proglašena Hrvatska samouprava i kada se uz pomoć tenkova ugasio OHR, prošlogodišnja HNS-ova Rezolucija pokazalo se da je bila puno prihvatljivija prije svega za međunarodnu zajednicu i sarajevske političke integraliste, jer nije niti jednom riječju dirala cjelovitost države BiH. Nekoliko mjeseci kasnije utemeljeni su saborski odbori, odjeli pododjeli, imenovani njihovi “voditelji”, ali kao i prije deset godina nigdje nema niti jednog konkretno ispunjenog obećanja, točke...
Izabrano je Predsjedništvo i Glavno vijeće HNS-a BiH. Za predsjednika HNS-a je izabran Dragan Čović, a za predsjednika Glavnog vijeća Božo Ljubić. I kad bi se dvojicu čelnika pitali je li HNS ispunio obećanje, obojica bi zaključili da se može tu još toga odraditi, ali okolnosti ne daju više. Ostali predsjednici stranaka prije svega Hrvatski pravaški blok najavio je izlazak svojih ljudi iz HNS-a, jer kako je rekao Željko Koroman ne žele raditi u tijelu koje je podređeno dvojici predsjednika Čoviću i Ljubiću. Njegova izjava došla je u kontekstu priprema za predstojeće lokalne izbore, a konstatacija da prozvani dvojac ne radi ništa, može se odnositi za svih 10 predsjednika hrvatskih političkih stranaka koji su uključeni u rad HNS-a. Sabor je postao tijelo koje po svom djelovanju, radu i reakcijama više podsjeća na efemernu udrugu građana koja reagira na određene pojave, a ništa ne radi da ih anulira na terenu.
Izuzev nekoliko sastanaka po inozemstvu ni čelnici HNS-a nisu napravili ništa kako bi za svoj godišnji rad dobili barem prolaznu ocjenu. Od kad su iz HNS-a pozvali na svehrvatsko jedinstvo, stranke koje su radile u njegovu organiziranju u međuvremenu su se posvađale pa vlast u županijama s hrvatskom većinom još nije konstituirana. No, HNS je trebao kao psihološki efekt ili lakmus-papir na kojem se jasno vidi koliko i tko drži do svojih stavova, a koliko do pozicija.
HNS njje, niti će biti bilo što drugo, do nastojanja da bude politička potpora liderima dva HDZ-a. Malo su što napravili u prošlosti da bi se iskazali kao veliki borci za hrvatska prava. Ne vjerujem da će bilo što učiniti i u budućnosti. Njihovo je mjestu na smetljištu historije.