U mjesecu lipnju prije dvadeset godina, na summitu G-7 u Lyonu, kada je Bill Clinton, predsjednik SAD-a, predložio osnivanje Međunarodnog povjerenstva za nestale osobe, šanse za održiv i učinkovit pokušaj pronalaženja desetaka tisuća nestalih osoba iz bivše Jugoslavije nisu bile izgledne. Dvadeset godina kasnije, integriran sustav – koji uključuje osnivanje specifičnih institucija i donošenje odgovarajućih zakona u svrhu rješavanja pitanja nestalih osoba, pristup zasnovan na vladavini zakona, uključenost obitelji nestalih u proces i suvremene znanstvene metode – donio je nevjerojatne rezultate. Kada je 29. lipnja 1996. godine priopćenjem za medije iz Bijele kuće proglašeno službenim osnivanje Međunarodnog povjerenstva za nestale osobe, na zapadnom Balkanu je bilo 40.000 nestalih i nedovoljno volje među novim predstavnicima vlasti da se rješavanju ovog pitanja posvete na objektivan i nepristran način.
Istodobno su se u različitim dijelovima regije odvijali nepovezani i nekoordinirani pokušaji pronalaženja nestalih – zasnovani na različitim metodologijama, a nerijetko upitnim profesionalnim standardima.
U tim je uvjetima broj identifikacija bio mali, a napredak spor. Kao rezultat, brojne obitelji su godinama morale živjeti s “dvosmislenim nestankom” bližnjih. Tim je obiteljima normalan, ljudski proces žalovanja ostao zamrznut u određenom trenutku.
A problem nije bila samo osobna, individualna bol. Činjenica da je nestalo toliko mnogo ljudi predstavljala je prepreku vraćanju mira.
Nakon sukoba, kada se traga za velikim brojem nestalih osoba, temelji vladavine zakona stavljeni su na kušnju. Građani s pravom u pitanje dovode kredibilitet vlasti koje ne mogu ili ne žele utvrditi što se dogodilo s tisućama njihovih sugrađana te tko ne može ili ne želi poduzeti korake koji će odgovorne za nestanke dovesti pred lice pravde.
Pronalaženje nestalih je pomoć preživjelima, ali i postupanje u skladu s vladavinom zakona; izravno je vezano za privođenje počinitelja pred lice pravde. Pronalaženje nestalih je sprečavanje svakog pokušaja da se zataškaju zločini ili zaniječe ono što se dogodilo.
Skrivene grobnice su mjesta zločina. U njima se nalaze dokazi koji se mogu upotrijebiti u sudskim procesima. Proces pronalaženja nestalih pomaže građanima ostvariti pravo na istinu, pravdu i reparaciju.
To se ne odnosi samo na građane čiji su bližnji nestali. To se odnosi na sve građane – jer sve dok je ijednom čovjeku uskraćena pravda, ona je uskraćena svima.
Prema domaćim i međunarodnim zakonima, preživjele žrtve imaju pravo doznati istinu o tome što se dogodilo s njihovim nestalim članovima obitelji. Vlasti ne mogu birati hoće li podržati pokušaje pronalaženja nestalih: oni imaju obvezu podržati te napore. Policija, pravosudna tijela i drugi – od općinskih službenika do šefova Vlade – imaju jasnu obvezu podržati obitelji nestalih.
A ta potpora ne smije stati na izražavanju sućuti.
U Bosni i Hercegovini danas imamo stotine nerealiziranih sudskih naloga koji se odnose na slučajeve nestalih osoba: vlasti moraju odvojiti resurse i zaposlenike kako bi ti slučajevi bili riješeni. Nije to tek administrativni problem koji treba riješiti – radi se o planu vraćanja i održavanja pravde u ovoj zemlji.
U listopadu 2004. godine Parlamentarna skupština BiH usvojila je Zakon o nestalim osobama. Taj zakon, između ostalog, nadležne obvezuje da u roku od godinu dana osnuju fond za potporu obiteljima nestalih osoba, preko kojeg će se pružati financijska pomoć preživjelim žrtvama, među kojima je puno onih koji spadaju u najranjivije kategorije društva.
Dvanaest godina nakon usvajanja zakona, fond još uvijek nije osnovan.
Tijekom protekla dva desetljeća, više od 70 posto nestalih u regiji je pronađeno i identificirano. Da bi pronašli i identificirali preostalih 12.000 nestalih osoba, vlade su dužne:
• osigurati da obitelji nestalih – bez obzira na etničko, vjersko ili nacionalno podrijetlo i bez obzira na njihovu ulogu u sukobu – imaju jednako pravo na istinu, pravdu i reparacije, što podrazumijeva donošenje i provođenje relevantnih zakona;
• kreirati središnju, verificiranu evidenciju osoba nestalih u sukobima u regiji – što znači da države moraju završiti svoje evidencije i kreirati regionalnu listu: na taj način će se doći do pravih brojeva i osigurati prava preživjelima;
• ubrzati istrage i sudske procese u vezi sa slučajevima nestalih osoba: ti slučajevi se odnose na nepravdu počinjenu u prošlosti, ali isto tako – što je jako važno – na pravdu u sadašnjosti;
• riješiti pitanje pogrešnih identifikacija (što se posebno odnosi na Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Kosovo, gdje se u mrtvačnicama nalazi veliki broj neidentificiranih posmrtnih ostataka).
Ispunjavanjem ovog plana pomoći ćemo desecima tisuća građana da prošlost ostave iza sebe i ponovno izgrade svoj život.•