Prošao je prosinac.
Iza nas je ostalo vrijeme blagdanskog odmora, obiteljskih okupljanja, često i neočekivanih susreta. Tako sam jednoga popodneva u čekaonici svoga ureda zatekao vremešna čovjeka, usporenog i opreznog pogleda. Trznuo sam se i nakon četrdesetak godina ugledao kolegu sa studija, u mladim godinama dragog prijatelja.
Znao sam da u dalekom svijetu živi. Znao sam da radi kao sveučilišni profesor rimskog prava. Ništa više nisam znao!
Godine su donijele lagani zaborav.
Iznenađenje je bilo obostrano.
Radost susreta nije se mogla prikriti.
Dok smo držali ruke u prijateljskom pozdravu, kroz glavu mi proletješe sjećanja na mostarske i sarajevske studentske dane. Ne govorim ništa, a pred sobom vidim umornog čovjeka kome gusti bijeli brkovi, s nekoliko vlasi kose rasute po ogoljelom tjemenu, svjedoče da je ostario prije vremena i preko svake mjere.
Ipak, sve je pokrivao vitkim stasom, pravilnim crtama lica, krupnim očima i uljuđenim akademskim manirama i govorom.
Njegovu općem izgledu pridonijelo je sivo i trošno odijelo, šarena košulja, neuredno svezana kravata i potpun nesklad odjeće i obuće. Znao sam da ni u mladim godinama nije poklanjao pozornost svome odijevanju i vanjskom izgledu. Obično bi navlačio ono što je zatekao u studentskoj sobi pa je nekada zimsku odjeću znao navući usred ljeta, a onu laganu, tanku i prozirnu kada je vani hladno i ledeno. Svi smo znali da je odijevao ono što mu je bilo nadohvat ruke i do čega je najlakše i najbrže mogao doći.
Nakon uobičajenih upita o zdravlju, obitelji, životu i statusu u tuđem svijetu, profesor je drhtavom rukom prinosio i kontrolirao šalicu kave. Unatoč svemu, malo se zamrljao.
"Nema veze, za mene je to česta pojava. Ruke malo teže kontroliram…"
Osjetio je da me je iznenadio tremor njegovih ruku.
Dok je pridržavao šalicu kave, počeše upiti.
"Sjećaš li se kako smo kod profesora Bajića pripremali ispit iz rimskog prava?"
"Sjećam se, kako se ne bih sjećao. Iste smo brige brinuli", odgovorih mu.
"Tek u poznim godinama", govori moj gost, "shvatio sam zašto je profesor inzistirao na izvrsnom poznavanju rimskog prava. Sjećaš li se da smo latinske sentence izgovarali poput molitve: Zdravo Marijo, milosti puna…"
"Tako je bilo nekada. Tako su se odgajali budući nositelji časnih dužnosti – suci, tužitelji i odvjetnici", odgovorih mu.
"Vi ste, profesore", malo mu tepam, "dugo odsutni. Nisam siguran da znate do kojeg je stupnja obezvrijeđeno ono za što smo se borili i krvavo spremali."
Tema me ponijela pa profesoru govorim kako u našoj zemlji ima pravnih fakulteta kao nekada rasutih radničkih učilišta.
"Vjerojatno ne znate da se i pravosudni ispit polaže na nekoliko stalnih i nekoliko izletničkih adresa…", u dahu i bez zastajkivanja govorim.
Profesor sluša, usne mu podrhtavaju, kao da njegovo razočaranje nema kraja ni prikrajka. Vidim i osjećam da ne vjeruje, zapravo, da teško prihvaća ono o čemu mu govorim.
"Sjećaš li se kako je to bilo nekada?"
"Sjećam se, kako se ne bih sjećao!"
"U naše vrijeme pravosudno su povjerenstvo tvorili najviši pravni autoriteti, najbolji suci Vrhovnog suda i poneki istaknuti odvjetnički znalac. Pravosudni se ispit polagao u Sarajevu, u zgradi Vrhovnog suda. Nekada, istina rijetko, i u zgradi Ministarstva pravosuđa. Tamo i nigdje drugdje!"
"Čuo sam da je kod vas rimsko pravo razbijeno na ovo i na ono i svedeno na jednosemestralno štivo. A mi smo u podne i u ponoć pjevali: Nemo plus iuris in alium transfere potest ipse habet/ Nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ih on sam ima!"
"To sveto načelo rimskog prava pokopali su komunisti i boljševici gdje god su ostavili otiske skromne ideološke pameti, opasnih planova i nejasnih namjera", govori profesor.
Vidim da mom sugovorniku usne podrhtavaju, da mu se lice steže i zateže. U priči ide dublje i dalje kao da njegovo životno razočaranje nema ni kraja ni prikrajka. Svakom gestom želi pokazati da su njegovi studentski snovi uvenuli kao dunja na ormaru, kao cvijet na vrelom hercegovačkom suncu, da se sve upljesnivilo poput travničkog sira za vrijeme duge i snažne južine.
U jednom času primijetih da moj sugovornik zastaje kao da je mislima prikovan, kao da ga nešto vuče natrag u godine maturalnog i apsolventskog plesa, studentske radne akcije i ljetovanja na obalama smaragdne ljepotice Neretve i lijepog Kotora, Tučepa i Brela…
Tuga je to, čovječe!
Neočekivan susret nije mogao zaobići ni aktualne društvene zavrzlame od vremena nesretnog Versaillesa do aktualnog, nejasnog i mutnog Daytona.
"Vidiš, profesore, još se nisu primirili jučerašnji krvavi događaji, a ljudi zamagljenih pogleda i opakih zabluda, nepopravljive plitkosti i gluposti, govore da još nismo poravnali račune iz 1941. i 1991. godine, da granice nismo uredili i da bismo ih sada trebali popravljati. Pripreme su počele na vidljiv i lako prepoznatljiv način!", govorim, a on sluša. Ne trepće!
"Ti znaš da smo prijatelji od davnih studentskih dana. I danas ti, kao nekad u našem omiljenom sarajevskom restoranu Dva ribara, savjetujem da ne piješ više nego što ti organizam može podnijeti i da uvijek paziš što i pred kim govoriš.
Ovdje možeš naletjeti na žilavku iz podruma glasovitog međugorskog vinara Grge Vasilja. Pripazi jer to je vino tako dobro i omamljujuće da ti se nakon druge čaše jezik može razvezati i opet možeš nešto lanuti. Nešto što se aktualnoj vlasti neće svidjeti. Dobro pripazi!
U protivnom – ovo upamti – možeš pojesti ono što se nikada ne jede i što nigdje i nikada ne miriše. Tada ti neće pomoći ugled mudrog vinara Grge, a znam da on seže do središta Vatikana i da može 'otključati' i one brave koje su dvostrukim ključevima zatvorene.
Neće ti pomoći ni obrana najboljeg odvjetnika.
Neće ti pomoći ni svemoćna Gospa Međugorska.
Čudna su ovo vremena.
Gospodari života, zlata i dukata nemaju milosti!
Sjećaš li se kako nam jena prvoj godini govorio i savjetovao akademik Radomir Lukić, gostujući profesor beogradskog Pravnog fakulteta:
'Dragi mladi kolege, studenti, upamtite od danas za cio život da je država monopol nasilja i da vlada strahom koji sije preko vojske, policije, tužiteljstva, često i preko suda. Vi ste pozvani braniti narod od zle i opake vlasti. Samo tako možete potvrditi svoj ugled i ugled naše pravne profesije. Ovo se posebno odnosi na one koji budu imali sreće i sutra postanu suci i odvjetnici.'
Nekoliko dana s tobom se družim i razgovaram, nemoj se ljutiti, ali nešto ti, prijatelju, moram reći. Moj dojam je da si zaboravio kako nas je profesor rimskog prava očinski savjetovao:
'Dragi moji studenti, djeco moja. Mi živimo u vremenu onakvom kakvo jest.
Za sada ništa se promijeniti neće. Zato živite po drevnoj latinskoj mudrosti: Audi, vide, tace, si vis vivere ion pace!/ Gledajte, slušajte i šutite…
Knjige se držite, studij privodite kraju!
Bolja vremena moraju doći!
Na vama je da ih kao obrazovani ljudi iznjedrite.
Nitko nam ih drugi darovati neće.
Povijest nas uči da nam bolja i sretnija vremena nitko darovati neće.
Veliki i moćni nikom ništa ne daruju.'
I ne zaboravi, prijatelju, da su vrata mostarske hapsane zvane Ćelovina i zeničkog kazamata širom otvorena. Tamo ćeš, ne dao Bog, upoznati ljude koji
su skinuli maske s lica i vidjet ćeš ih u drugom svjetlu i drugom izdanju. Tamo će tvojom glavom tucati – nekada jače, nekada slabije, nekada kraće, nekada dulje, što ovisi o njihovoj procjeni jesi li shvatio veličinu svog grijeha, jesi li se pokajao i jesu li zadovoljena načela generalne i specijalne prevencije. I kada te puste na slobodu – i ovo upamti – pratit će te iz dana u dan jer si upisan u registar nepodobnih i opasnih osoba.
I ne zaboravi da odavno živimo u zemlji u kojoj su umuknuli mudri, razboriti i dobronamjerni ljudi, a sve se češće oglašavaju oni zamagljenih pogleda, izgubljenih iluzija i nejasnih namjera. Opaka je to i dobro povezana družina.
Na sve su spremni!
I na onu brutalnost kakvu ni zamisliti ne možeš.
Predsjednik Republike Srbije, svi govore, bio je izvanredan student beogradskog Pravnog fakulteta. Ipak, zaboravio je drevnu latinsku sentenciju: Vox populi, vox dei/ Glas naroda glas je Boga.
Prije dvadesetak dana na međunarodnoj košarkaškoj utakmici Crvene zvezde, predsjednikova omiljenog kluba, iz svih grla orilo se:
'Vučiću, pederu, Vučiću, pederu, odlazi!'
Izvan stadiona sto tisuća ljudi poručuje to isto:
'Odlazi!'
A on neće!
Ne da se!
Svijet vidi da država škripi i puca po svim šavovima.
Umoran i obezglavljen narod živi u strahu i iščekivanju. Iz dana u dan raste otpor ljudi jer ne žele da o svemu odlučuje samo jedan čovjek – diktator. Svijet vidi, osjeća i prepoznaje da aktualni predsjednik na cijelu zemlju navlači novosadsku nadstrešnicu koja se u danima dolazećeg proljeća, u svom beščašću,
može urušiti.
Pobunjenim studentima i učenicima predsjednik poručuje: "Mi ćemo zavedenu mladež Kobrama rasturiti za pet-šest minuta!"
U pravoslavnoj božićnoj poruci glasoviti vladika Grigorije poručuje:
'Naša mlada i obrazovana djeca brane čast i ugled svojih roditelja i svih nas starijih jer smo mi stariji puno toga propustili uraditi. Obradovan sam spoznajom da je naša mladež takva.'
Davno je glasoviti indijski predsjednik Mahatma Gandhi (1869. – 1945.) napisao:
'Prosvijećen čovjek ne može voljeti svoju domovinu ako njome upravlja tiranin niti može mrziti drugu državu u kojoj vladaju pravični zakoni.'
Ni u susjednoj Republici Hrvatskoj nema mira i napretka sve dok je predvode ljudi koji su, s najviših političkih dužnosti, isukali svoje nepomirljive stavove.
Njima još nema tko poručiti:
Odlazite!
Našu zemlju Bosnu i Hercegovinu krčme i cijepaju poput posavske ili čapljinske lubenice. Koštice su rasute na sve strane. Svi nesporazumi su – to je i malom djetetu znano – više uvoznog nego izvornog podrijetla. Velika je nesreća u tome što lideri političkih stranaka nisu shvatili da su svi virusi opasni, a najopasniji virus nacionalne ili vjerske mržnje.
Bože, daj dobra!"
"Razumijem ja vaše tegobe, ali ni meni u tuđem svijetu nije lako", govori profesor.
"To je naša sudbina. Nitko od nas smrt ne čeka predugo. I kratak život pun je skretnica, opakih zavoja i susreta sa sumnjivim vlakovođama."
Moj nenadani gost govori lagano, muški i dostojanstveno. Istina, vidim da mu je pogled nesiguran i u pod usmjeren. Kada mu se od uzbuđenja jagodica smirila, počeo je mirnije i opreznije govoriti, kao da svakoj misli želi dati malo dublji, svečaniji i jasniji smisao.
U jednom času reče:
"Davno sam ti govorio da je naša nesreća što smo se rodili ovdje, u zemlji nesvedenih računa i nesigurnih graničnih crta. Slutio sam da se ovdje svašta može dogoditi, ali da će ljudi ostati bez svog doma, bliskog srodnika i susjeda, bez crkve i džamije, groblja i harema, da će sve biti srušeno i opljačkano, ni u najcrnjim mislima nisam mogao pretpostaviti. Kada o tome razmišljam, često se zateknem u mračnim mislima i sebe pitam jesam li uopće normalan. A opet, pošteno govoreći, svi smo pomalo krivi…"
"Kako misliš, profesore?", upitah ga.
"Evo kako! Nismo navrijeme pružili otpor. Zakasnili smo, prijatelju. Dopustili smo da politički vjetropiri o svemu odlučuju. Kad putnički vlak krene s postaje, uzalud je za njim trčati. Ode on svojim pravcem."
Dugo se nismo vidjeli pa nije ni čudo što naši razgovori nemaju kraja.
"Jednom prigodom", priča moj sugovornik, "zatekao sam se u našem nekada glavnom gradu. Iz dana u dan najavljivano je predavanje jednog znamenitog akademika. Tema predavanja bila je zanimljiva. Ušao sam u dvoranu, kad tamo – stolice ni za lijeka. Nisam na nogama čvrst i stabilan, ali odlučio sam ostati, izdržati i poslušati. Ulazak akademika u dvoranu popraćen je burnim pljeskom.
Akademik je podesio govornicu, udahnuo potrebnu količinu zraka i počeo govoriti:
'Gospodo, Tita dugo nema.
Ni Jugoslavije praktički nema.
Raspad države je počeo.
Mi se trebamo pripremati za ovo i za ono.'
Nigdje kraja nabrajanju.
'Svoje ciljeve moramo definirati i bez obzira na sve poći njihovoj realizaciji.
Moramo se vratiti s besmislenog versailleskog puta i udaljiti se od onih koji nas ne vole, a iskreno rečeno, ni oni nama nisu posebno dragi i prihvatljivi. Povijest svjedoči da se terorom i strahom i žrtva može preodgojiti pa će u jednom času i ona progledati i početi pljeskati.'
U tom času dvoranom se prolomio pljesak. Slušam i ne vjerujem!
U glavi mi se dobro zavrtjelo!
Ohrabren burnim pljeskom, da bi prilike malo razveselio, akademik priča kako je Tito sa suprugom Jovankom i svojim bližim suradnicima jednom prigodom došao u Zagreb.
Na raskošnoj diplomatskoj večeri u njegovu omiljenom hotelu Esplanade dogodio se propust službe osiguranja. 'Vjerujem da je netko i od vas ovdje sudjelovao u osiguranju i čuvanju Tita, te zvijeri od čovjeka, pa znate što je to', govori akademik.
Te blagdanske večeri ostao je nepokriven dio hotela, i to oko toalet-prostorija. Kao i svaki drugi živ čovjek, drug Tito osjetio je potrebu otići do toaleta. Lagano je ustao i opreznim korakom pošao, ustao. Kako je taj dio hotela ostao nepokriven službom osiguranja, jedan gost, tjeran istom potrebom, sišao je u toalet i zatekao Tita kako pi**a. Zatečen onim što vidi, opet nošen starom navikom, počeo je pljeskati. Tito se okrenuo i šarmerski dobacio: 'Nemojte pljeskati! Nemamo se čemu diviti, bogamu! Jedva sam ga u gaćama našao.'
Netko je iz publike dubokim glasom dobacio: 'Na sve se on davno po***ao.'
U dvorani je nastao smijeh i žamor…"
Nakon nekoliko dana, pred povratak u Ameriku, na terasi obnovljenog mostarskog hotela Bristola sjedimo i razgovaramo. Onaj tko nije doživio raskoš mostarskog predvečerja ne može opisati ljepotu mediteranskog smiraja. Na rastanku, u prijateljskom razgovoru, s nekom posebno bolnom sjetom u dahu, govori mi:
"Evo, dva dana hodam Starim gradom, Fejićevom ulicom, Musalom i korzom do Rondoa", priča moj gost. U meni se nastanila mučnina. Unutarnja tjeskoba skratila je radost boravka u rodnom i opjevanom gradu. Volio bih da nisam došao i da sve ovo svojim očima nisam vidio i svojom dušom osjetio. Volio bih da slike razrušenog grada što prije iz mojih sjećanja nestanu!
Nema Sokola i Aluminijskog kombinata, Hita i Razvitka, hotela Ruža i Neretva.
Gradski korzo, dandanas, trideset godina po okončanju rata, sliči na porušenu
Hirošimu. U vrijeme našeg studija u gradu se dobro radilo, lijepo zarađivalo, sve se moglo naći i kupiti. Po gradskom korzu moglo se ugodno šetati i s dragim ljudima razgovarati. Jesu li nekadašnja vremena trajno i potpuno potrošena?", pita me. Dok je moj nenadani gost lagano popravljao odjeću i zatezao opuštenu kravatu, ispričao sam mu jednu zgodu.
"Dvoje mladih ljudi iz našeg bližeg susjedstva trebalo je biti ponos grada i cijele zemlje. Shvatili su da za njih ovdje nema posla i normalnog života. Pametni i obrazovani, znali su da za nestranačke ljude nema 'salameta'. Od čekanja nema lijeka, ne pomaže apoteka, kaže jedna šaljiva pjesma.
Spremili su kovčege, složili ono što su za ponijeti imali, za ruku uzeli petogodišnju djevojčicu, stan zaključali i otišli u Njemačku. Baš onako kako si ti učinio u prijelomnim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Malo pomalo, mlado i staro, učeno i neuko, odlazi sa svoga rodnog staništa. Godinu dana poslije baka, bolesna za svojom unukom, sjela je na autobus i nakon dvadesetak sati vožnje došla na frankfurtski autobusni kolodvor. Nijednu riječ njemačkog jezika nije znala. Taksistu je pokazala napisanu adresu na koju želi doći. Nakon petnaestak minuta vožnje pokucala je na vrata stana. Nakon prvih suza radosnica baka je iz torbe izvadila nekoliko suhih hercegovačkih smokava. Njezina unuka, pristojno odgojena djevojčica, odmah je zahvalila:
'Danke, danke, Grossmutter!'
'Što mi ono reče, sine moj, jadna ja?
Što mi dijete švapskom jeziku učite?'
'Ništa, majko, rekla je samo: Hvala, hvala bako!'"
Na kraju moj gost htjede postaviti još nekoliko pitanja.
Noć je izmicala, prekinuo sam ga u daljnjim razgovorima.
"Dragi prijatelju, ne živi se od kukanja i nabrajanja. Sursum corda!/ Glavu gore!
kažu mudri Latini.
Bilo je i težih vremena!"
Do našeg novog susreta pozdravit ćemo se mislima nobelovca Ive Andrića:
"Ne može čovjek cijeloga života biti nesretan kad Bog daje da se duša liječi zaboravom, a zemlja obnavlja svakim proljećem." I našoj maloj i nesretnoj zemlji, koja nikome nije kriva i nikome baš ništa dužna, jednoga jutra mora svanuti vedro i zdravo proljeće.
Odletjet će ptice grabljivice…
Uz čvrst stisak, ispruženih ruku, pozdravili smo se i dogovorili novi susret i nove razgovore kada profesor ponovno dođe u rodni grad.
Naravno, ako kroz polupane prozore naše stojne kuće ponovno ne počne zavijati olujna košava s istočnih strana i obala.
