Protekle nedjelje Hrvati u BiH još su jednom izlazili na izbore. Četvrti put ove godine. Ovoga puta za predsjednika Hrvatske. Sljedeće će imati za dva tjedna jer u prvom krugu nitko nije dobio natpolovičnu većinu. Iako dijaspora nikada nije presudila izbore, bh. Hrvatima pravo sudjelovanja na njima puno je više od samog glasanja. Važna je i kandidatima. Tako će i ovoga puta i Milanović i Primorac tražiti njezinu naklonost.
Lokalni izbori koji su održani u sjeni tragedije u Jablanici i nekoliko drugih općina i gradova pogođenih poplavama i klizištima sigurno su događaj koji je ipak obilježio 2024. godinu u Bosni i Hercegovini. Iako lokalni, ti su izbori svojevrsni test popularnosti stranaka i političara na državnoj i entitetskoj razini na polovini mandata. Stoga su se i rezultati iščekivali i iščitavali s posebnom pozornošću.
U cjelini promatrano, među Hrvatima je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) BiH zadržala dominaciju u čak 80 posto općina/gradova. U 20 općina i gradova kandidati te stranke bit će na čelu vlasti iduće četiri godine. S nacionalne pozicije važno je da su hrvatske stranke, a uglavnom je riječ o HDZ-u ili koalicijama koje predvodi ta stranka, ostvarile dobar rezultat u mješovitim sredinama poput Mostara, Brčkog, Novog Travnika, Viteza, Stoca. Iako nisu pobijedili u utrci za načelnike ili gradonačelnike, Hrvati mogu biti zadovoljni brojem glasova za lokalne parlamente u Busovači, Uskoplju, Jajcu, Travniku, Fojnici, kao i činjenicom da će imati svoje predstavnike u Konjicu, Jablanici, Tuzli, Srebreniku te nekolicini općina u Republici Srpskoj.
Iako je solidan rezultat ostvario i HDZ 1990., a lokalne hrvatske stranke ponovno pobijedile u Rami, Tomislavgradu i Dobretićima, pokazalo se kako Hrvati skupo plaćaju i pokušaje političke pluralizacije. Naime, zbog unutarnjih podjela i isticanja dvojice kandidata Hrvati su za svega nekoliko desetaka glasova uspjeli “sačuvati” vlast u Žepču. Da nije bilo glasova pristiglih poštom, pobjedu bi, prvi put nakon rata, slavio kandidat SDA. Manje sreće Hrvati su imali u Odžaku, gdje je također uslijed podjele glasova među kandidatima hrvatskih stranaka pobjedu odnio kandidat SDA.
Kod Srba se potvrdilo da je Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorada Dodika neprikosnoven. U 47 općina i gradova njegovi su kandidati odnijeli pobjedu, ali unatoč tomu, Dodik je nezadovoljan što su njegovi kandidati izgubili utrku za gradonačelnika Banje Luke i Bijeljine, najvećih gradova u RS-u. To su ostale najjače utvrde oporbe iako je pozicija SNSD-a u gradskim parlamentima, posebno u Banjoj Luci, vrlo dobra. Osim tih, oporba se može pohvaliti i pobjedama u svega nekoliko lokalnih zajednica, poput Teslića, Gacka i Lopara.
Najzanimljivije je bilo pratiti izbore na bošnjačkoj političkoj sceni, gdje su se obistinile procjene da je Stranka demokratske akcije (SDA), nakon gubitka vlasti na državnoj i federalnoj razini 2022. godine, uspjela konsolidirati redove i osvojiti vlast u najvećem broju gradova i općina s većinskim bošnjačkim stanovništvom. Njezini su kandidati pobijedili u utrci za načelnike i gradonačelnike u 35 općina i gradova. Naravno, i dalje joj je “crvena Tuzla” neosvojiva tvrđava, a i rezultat u sarajevskim općinama nije baš onakav kakvom su se nadali u stranci. Nisu uspjeli osvojiti ni jedno načelničko mjesto u sarajevskim gradskim općinama, ali su povećali broj vijećnika, što im, u suradnji s partnerima iz DF-a i Stranke za BiH, otvara i prostor borbe za gradonačelnika glavnog grada BiH. Stranke “trojke”, koalicije SDP-a, NiP-a i Naše stranke, uspjele su sačuvati većinu biračkog tijela u Sarajevu, što im je i najvažnije. Iznimka je NiP Elmedina Konakovića, koji je doživio značajan pad u dvjema gradskim općinama.
Svaka stranka analizira vlastite rezultate i traži uzroke porasta ili pada popularnosti, ali čini se kako je SDA ipak donekle spinovima o “izdaji” i navodnim ustupcima Dodiku i Čoviću uspio narušiti ugled “trojke” u bošnjačkoj javnosti. Posljedica bi mogla biti zaoštravanje stavova “trojke” u državnoj i federalnoj vlasti, a to, uz Dodikove česte javne ispade, dovodi u pitanje nastavak funkcioniranja državne vlasti do kraja ovog mandata.
Sve to moglo bi imati itekakve posljedice na europski put BiH. Godina 2024. bila je ona u kojoj smo konačno vidjeli konkretan napredak jer su u ožujku lideri država članica Europske unije dali u Bruxellesu odobrenje Bosni i Hercegovini za otvaranje pregovora o pristupanju Europskoj uniji. Tu su odluku donijeli na temelju preporuke Europske komisije, a treba reći da je veliku lobističku i diplomatsku ulogu u svemu imao hrvatski premijer Andrej Plenković. Od tada, nažalost, gotovo ništa nije urađeno kako bi se ta odluka kapitalizirala i BiH snažnije krenula putem članstva u Europskoj uniji. Naprotiv, zapelo je na ispunjavanju uvjeta za dobivanje sredstava iz Plana rasta, svojevrsnog paketa financijske pomoći koji je EU namijenio potencijalnim članicama s jugoistoka Europe.
Jedan od ključnih prijepora tiče se Ustavnog suda BiH, daytonske institucije koja je zapala u svojevrsnu krizu nakon što su Srbi odlučili ultimativno tražiti odlazak troje stranih sudaca i popunjavanje njihovih pozicija domaćim sucima. U tom bi slučaju u Ustavnom sudu BiH sjedila po tri Hrvata, Bošnjaka i Srbina. Kako s bošnjačke strane ne žele uopće otvarati tu temu, Dodik je odlučio opstruirati imenovanje sudaca iz RS-a pa već neko vrijeme taj sud djeluje u krnjem sastavu. Da je oko najviše sudske institucije u zemlji mnogo političkih i nacionalnih igara, pokazalo se i pri izboru nedostajućeg hrvatskog suca. Dio bošnjačke politike učinio je sve kako bi spriječio imenovanje Marina Vukoje, ali on je na kraju ipak izabran.
No, odluke Ustavnog suda BiH do daljnjega se ne primjenjuju u RS-u i to urušava povjerenje u pravnu državu, koje u BiH ionako nije na visokoj razini. Mnogo je primjera i u ovoj godini koji pokazuju slabosti sigurnosnog i pravosudnog sustava u BiH. Od brojnih slučajeva femicida i obiteljskog nasilja s tragičnim ishodom do ponovnog oživljavanja terorizma napadom malodobnog terorista na Policijsku postaju u Bosanskoj Krupi, pri čemu je jednog policajca ubio, a drugog ranio.
Svoje nedjelo pravdao je, među ostalim, navodnom podrškom države BiH Izraelu i njegovim napadima na Gazu. A to je jedno od globalnih pitanja oko kojeg su se u BiH i ove godine sukobljavali domaći političari. Baš kao i u slučaju ruske agresije na Ukrajinu, bh. političari i mediji zauzimali su strane oko sukoba na Bliskom istoku pokazujući, po tko zna koji put, unutarnje razlike i kako vanjska politika države BiH ne postoji.
Potpuni kaos i nedostatak bilo kakve koordinacije među trima nacionalnim politikama isplivali su na površinu i u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, gdje su bošnjački predstavnici izlobirali usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Izazvalo je to žestoke reakcije iz RS-a i Srbije, ostavljajući snažan trag i na funkcioniranje vlasti na državnoj razini. Prilikom glasanja o rezoluciji pokazalo se i koliko je međunarodna zajednica podijeljena oko pitanja koja se tiču BiH. Na jednoj strani za rezoluciju su bile zapadne zemlje i njihovi partneri na bližem i daljem Istoku, dok su protiv ili suzdržane uglavnom bile Rusija, Kina i zemlje koje održavaju tradicionalno dobre odnose sa Srbijom. Ipak, bez obzira na sporenja, rezolucijom je 11. srpnja utemeljen kao Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici.
Vijeće sigurnosti UN-a bilo je tijekom godine u nekoliko navrata i pozornica za političke bitke o legitimitetu visokog predstavnika Christiana Schmidta. Uz već ustrajno srpsko osporavanje načina njegova izbora i djelovanja u BiH, protiv njemačkog diplomata i političara digla se i većina bošnjačkih političara. Zamjeraju mu navodnu bliskost s Hrvatima te racionalan pristup slučaju “Kovačević”. Riječ je o još jednoj u nizu tužbi protiv BiH koju su pred Međunarodnim sudom za ljudska prava pokrenuli bošnjački aktivisti nastojeći preko dokazivanja diskriminacije u izbornom procesu potpuno urušiti daytonski sustav legitimnog nacionalnog predstavljanja u ključnim institucijama vlasti u BiH. Bivši Hrvat i Srbin Slaven Kovačević žalio se da kao (ovaj put) “ostali” ne može biti biran u Predsjedništvo BiH i Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH. I taj slučaj izazvao je velike prijepore u zemlji i podizanje političkih i nacionalnih tenzija, kao da ionako za to nema dovoljno povoda.
Na političke odnose u BiH utjecali su i pravni procesi. Od konačne presude i odlaska u zatvor bivšeg federalnog premijera Fadila Novalića, preko nastavka suđenja predsjedniku RS-a Miloradu Dodiku do prošlotjednog uhićenja državnog ministra sigurnosti Nenada Nešića. Američke sankcije prema pojedinim političarima su produbljene pa su njima i članovima njihovih obitelji zatvoreni i bankovni računi. Najnovije ime na toj listi “kažnjenika” je državni ministar Staša Košarac.
Potpuno u drugi plan pala je migrantska kriza iako je Bosna i Hercegovina i dalje važna etapa na balkanskoj ruti kojom se ilegalci iz Azije i Afrike nastoje dokopati Europske unije. Brojke nisu zabrinjavajuće kao prije pet ili šest godina, ali brojni svjetski sukobi upozoravaju na oprez. Dodatni problem za sigurnosne službe u BiH, ali i europski put zemlje, predstavlja neusklađenost vizne politike s onom Europske unije. Zbog poznatih nacionalnih interesa Bošnjaka i Srba jasno je da institucije BiH neće uvesti vize Turskoj i Rusiji, a zbog sličnih interesa odbija se i ideja uspostave viznog režima s Kinom i nekoliko arapskih zemalja. Zbog toga pati već spomenuti europski put, a i blokiran je priljev financijskih sredstava iz EU-a. Gotovo cijelu godinu iščekivalo se i konačno potpisivanje sporazuma koji bi omogućio razmještaj pripadnika Frontexa uz granicu BiH sa susjednim zemljama. I tu su do izražaja dolazili različiti pristupi i prioriteti donositelja odluka u BiH. Sporazum je barem parafiran, a potpisivanje se očekuje početkom 2025. godine.
Solidarnost i zajedništvo pokažu se tek u teškim trenucima. Nažalost, nema godine da se BiH ne suoči s nekom teškom prirodnom nepogodom, a ove jeseni to su bile poplave i klizišta, za koje je jasno da više veze imaju s ljudskim djelovanjem nego s prirodom. Veliki broj žrtava u nekoliko je sati odnijela vodena bujica u središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini ostavljajući za sobom i velike materijalne štete. Pogođeni su Jablanica, Konjic, Kiseljak, Kreševo i Fojnica, a stradalo je ukupno 27 građana. Najviše žrtava, čak 19, izazvalo je klizište u Donjoj Jablanici, za koje se ubrzo ispostavilo da je pokrenuto iz obližnjeg kamenoloma. Gomila kamenja pomiješanog s vodom, šljunkom i blatom zatrpala je brojne kuće izazvavši jednu od najvećih poslijeratnih tragedija u BiH. Zahvaljujući humanim ljudima, tvrtkama i organizacijama iz BiH i susjednih zemalja, brzo su prikupljana značajna sredstva za sanaciju i obnovu uništenih objekata, ali ljudski su životi nepovratno izgubljeni i za to netko mora odgovarati.
Za razliku od humanista, institucije sustava, odnosno države, nisu se proslavile brzom reakcijom. Poglavito kada je riječ o obnovi pruge, koju je također uništilo klizište. Ta žila kucavica bosanskohercegovačkog gospodarstva presječena je i dnevni gubici mjere se stotinama tisuća, a neki tvrde i milijunima maraka. Gospodarstvenici su morali sami tragati za alternativnim rješenjima opskrbe, a mnogi od njih kažu kako će se posljedice tek naknadno vidjeti te izazvati lančanu reakciju koja će pogoditi sve u BiH. Pruga ni do kraja godine, a prošla su gotovo tri mjeseca, nije ponovno stavljena u funkciju.
Ekonomski problemi bili su u najavi i bez toga. Na BiH, kao malu, ovisnu ekonomiju, snažno se reflektira sve što se događa u Europskoj uniji. Tako je i rast prihoda od neizravnih poreza tek djelomice nadomjestio sve veće praznine u proračunima. Troškovi života nastavili su rasti, a tek pred kraj godine najavljena je fiskalna reforma od koje se u Federaciji BiH mnogo očekuje. izbori, Oni su trenutačno nepovoljni iako ima primjera uspješne demografske politike u pojedinim županijama i gradovima. No, i dalje više ljudi odlazi, a posebno je to vidljivo kod radnika deficitarnih zanimanja, od raznih majstora do inženjera i medicinara.
Međutim, lokalne zajednice, općine i gradovi, sve češće provode demografske mjere koje imaju pozitivan odjek, poput sufinanciranja kupnje prve nekretnine, dok je na putu poboljšanja životnog standarda u gradovima i općinama u BiH od suštinskog značaja prekogranična suradnja u okviru europskih programa, osobito s Hrvatskom, kao i izravna pomoć koju RH preko Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH šalje za projekte od interesa za Hrvate u BiH. Ta podrška, otkada je na čelu Vlade Andrej Plenković, konstantno raste.
Domaće ekonomske institucije također su poduzele niz koraka kako bi ojačale poziciju BiH, a uz ostalo, krenulo se i putem priključenja u Jedinstveno područje plaćanja u eurima (SEPA), što bi znatno pojeftinilo transakcije. No, i dalje su ostali neuslišani zahtjevi BiH za ukidanje ograničenja boravka vozača na teritoriju EU-a u trajanju od najviše 90 dana u razdoblju od 180 dana. Ova je godina, po svemu sudeći, donijela BiH i pravi turistički “boom” te je u razdoblju siječanj – rujan ove godine zabilježeno 1,513.756 posjeta turista, što je skok za 10,4 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Istodobno, u navedenom razdoblju turisti su ostvarili 3,172.716 noćenja, što je za 7,9% više u odnosu na isto razdoblje 2023. godine.
S druge strane, na infrastrukturnom planu 2024. godina donijela je brojne uspjehe, a poglavito kada govorimo o prometnom povezivanju i koridoru Vc, kojim se BiH veže na europsku mrežu prometnih pravaca. Jedna od vijesti koja je obilježila medijski prostor ne samo u BiH već i šire je dovršetak izgradnje i puštanje u promet kolosalnog mosta Hercegovina, koji je dio poddionice Počitelj – Zvirovići, a koja se proteže na 11,07 kilometara i koja preko graničnog prijelaza Bijača povezuje Počitelj s granicom Hrvatske. Sam most s visinom od gotovo 100 metara i dužinom od 980 metara najviši je most na koridoru Vc i jedan od najviših u ovom dijelu Europe.
Nakon okončanja radova na poddionici autoceste Počitelj – Zvirovići kreće se i u aktivnosti gradnje preostalih na putu od juga zemlje prema Mostaru, a, uz ostalo, potpisan je i ugovor o izgradnji poddionice tunel Kvanj – Buna. Pokrenute su i brojne pripremne aktivnosti na gradnji tehnički najzahtjevnijih dionica (tunel Prenj i Mostar sjever – jug), dok je na sjevernom dijelu koridora aktivan niz gradilišta koja prolaze prostorom Zeničko-dobojske županije. I Posavska županija u infrastrukturnom je fokusu, a dokaz je i aktivnost na gradnji prve dionice koja će spajati Tuzlu i Orašje. Prve aktivnosti realizirane su i u pogledu brze ceste preko zapadne Hercegovine. Iz JP Autoceste FBiH potvrdili su kako su objavili natječaje za izgradnju prvih dvaju segmenata brze ceste Mostar – Polog – Široki Brijeg – granica RH, dionice Polog – granica RH, sekcije Polugrno – Podledinac i Podledinac – Grude istok. Kada već govorimo o infrastrukturi, treba spomenuti i strateški plinovod Južna interkonekcija, čija realizacija ovisi o političkom dogovoru unutar BiH, ali i međudržavnom sporazumu s Hrvatskom.
Jedan od događaja iz 2024. godine koji će se pamtiti jest i vatikansko “prepoznavanje vrijednosti duhovnih plodova Međugorja”. Dokument Dikasterija za nauk vjere, koji je odobrio papa Franjo, ne govori o nadnaravnosti, ali priznaje obilne duhovne plodove u župi i hodočasničkom mjestu Kraljice Mira te daje uglavnom pozitivno mišljenje o porukama, iako uz nekoliko objašnjenja. No, i to je bilo dovoljno da poraste zanimanje katoličkih vjernika iz cijelog svijeta za dolazak u Međugorje i da se stalno propitivanje ove teme, barem donekle, potisne u drugi plan.
Bila je ovo godina u kojoj su Hrvati u BiH, uz svoje lokalne izbore, još tri puta izlazili na birališta sudjelujući u izboru zastupnika u Hrvatski sabor, Europski parlament i, konačno, predsjednika Republike Hrvatske. Ni na jednim od tih izbora bosanskohercegovački Hrvati nisu imali presudnu ulogu, ali to ni ovog puta nije smetalo zlonamjernima u Hrvatskoj da za svoje nezadovoljstvo i frustracije optuže sunarodnjake s druge strane granice.
Ipak, godinu su obilježili neki drugi izbori, oni američki. Dosadašnje iskustvo govori da se američka politika prema BiH promjenom administracije u Washingtonu, odnosno stanara u Bijeloj kući, ne mijenja. No, neki u ponovnom dolasku Donalda Trumpa na vlast vide svoju priliku. Dodik se nada da bi administracija novog predsjednika SAD-a njemu, njegovoj obitelji i suradnicima mogla ukinuti već spomenute sankcije. Ako je suditi po prvom Trumpovu mandatu, Dodikova nadanja prilično su uzaludna, ali već smo naučili da je novoizabrani američki predsjednik nepredvidiv. Baš kao i nova, 2025. godina pred Bosnom i Hercegovinom. Koja će obilježavati 30 godina od potpisivanja sporazuma u Daytonu koji joj je, umjesto savršenog rata, donio nesavršeni mir. •
