Je li Herceg Bosna trebala pasti, a BiH imati tri nacionalna entiteta s građanskim ustrojem

I ovoga će tjedna obljetnica Herceg Bosne (18. 11. 1991.) kod triju naroda u BiH izazivati različite osjećaje. Za većinu Hrvata ona je simbol nacionalne opstojnosti, za Bošnjake sredstvo za političke optužbe i "dokaz" hrvatskog separatizma, dok su Srbi ravnodušni prema Herceg Bosni iako ju je utemeljio politički vrh Hrvata kao odgovor srpskoj agresiji. Rijetko tko danas uspostavu Herceg Bosne argumentirano stavlja u kontekst vremena i tadašnjih događanja. Zaboravlja se da je nastala mjesec i pol dana nakon što su četnici u operacijama za Dubrovačko primorje u njegovu hercegovačkom zaleđu spalili hrvatska sela i masakrirali stanovnike Ravnog. Jedina opcija nakon toga bila je samoorganizirati se ili goloruk čekati do zuba naoružanog neprijatelja. Osobito što je samo tri-četiri dana nakon Ravnog tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović uputio javnosti proglas o neutralnosti BiH u "ratu između Srbije i Hrvatske". I da to "nije naš rat".

Hrvatska zajednica Herceg Bosna ustrojena je kao politička, kulturna, ekonomska i teritorijalna organizacija hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Čak i među Hrvatima ima onih koji ne razlikuju Hrvatsku zajednicu HB i Hrvatsku Republiku HB. Zajednica je tek društvena jedinica koja, za razliku od republike, nema snagu donošenja zakona. Osnivanjem zajednica na cijelom području BiH gdje žive Hrvati ni jednog trenutka nije dovođena u pitanje država Bosna i Hercegovina. U odluci o njihovoj uspostavi jasno je naglašeno da će poštovati demokratski izabranu vlast RBiH sve dok postoji njezina državna neovisnost u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju. Zamišljena je kao privremeno tijelo vlasti u funkciji obrane onih dijelova gdje su Hrvati bili u većini. Dakle, ne samo hercegovačkog, kako se nekada zna zločesto komentirati, nego na cijelom području BiH.

Također, još se manje zna da je prije utemeljenja HZ HB u Grudama (18. 11. '91.) uspostavljena Hrvatska zajednica Bosanska Posavina (12. 11. '91.), a dva mjeseca poslije Usora (14. 1. '92.) te HZ Središnja Bosna (27. 1. '92.). Nakon toga u zajednice su se organizirali i Hrvati na prostorima Soli - Tuzle i Sarajeva (Vrhbosna). Sve regionalne zajednice povezane su u travnju 1992. godine osnivanjem Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Potkraj 1992. godine u Travniku je donesena odluka da se sve ujedine u vrhovnu, Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu. U njezin sastav ušli su: Bosanska Posavina, Zapadna Hercegovina, dijelovi Istočne Hercegovine (Stolac i Ravno), dijelovi Završja (Livno, Tomislavgrad i Kupres), Središnja Bosna, dijelovi Bosanske Krajine (Kotor Varoš i dijelovi općine Skender Vakuf - današnja općina Dobretići) te dijelovi sjeverne Bosne (Žepče, dijelovi općine Tešanj - današnja općina Usora, Vareš i dijelovi općine Kakanj).

Dvije godine poslije došlo je do transformacije iz zajednice u republiku. U Grudama je 28. 8. 1993. proglašena Hrvatska Republika Herceg Bosna. Nastala je na pravnoj utemeljenosti, odnosno odmah nakon obznanjivanja Owen-Stoltenbergova plana u Ženevi za podjelu BiH na tri nacionalne republike. Tijela vlasti (parlament, vlada, predsjednik, javna poduzeća) funkcionirala su na područjima koja je vojno nadziralo Hrvatsko vijeće obrane. HR HB postala je jedan od razloga nesuglasica i sukoba između Hrvata i Bošnjaka koji su je doživjeli kao izraz hrvatskog separatizma. HR Herceg Bosna je kao politička organizacija formalno prestala postojati prihvaćanjem Washingtonskog sporazuma i njezinim stapanjem u Federaciju BiH.

S dviju strana granice hrvatski narod ovoga će petka obilježavati dvije različite trideset i prve godišnjice: uspostavu HZ HB i pad Vukovara. Ne povezuje ih samo to što su se dogodile istoga dana već i činjenica da su oba događaja ugrađena u temelje dviju država. Herceg Bosna službeno je unesena u Washingtonski odnosno Daytonski sporazum, a Vukovar je krvlju ispisao povijest borbe za hrvatsku opstojnost.

Službeno Sarajevo, čak i te '91. na dan utemeljenja HZ HB, dok je gledalo zastrašujuće slike pada Vukovara, nije prepoznavalo požar rata čiji plamen nezaustavljivo ide i prema Bosni i Hercegovini. Umjesto zahvalnosti što se hrvatski narod samoorganizirao i (o)branio svoj, a time i državni teritorij BiH, danas ga se zbog toga ponajviše napada. I optužuje.

Obespravljivanje Hrvata nastavljeno je i u poslijedaytonskoj BiH. Zato je legitimno zapitati se jesu li Hrvati pogriješili što su se olako odrekli Herceg Bosne. Odnosno bi li Bosna i Hercegovina bila funkcionalnija da u njoj na trima većinski nacionalnim prostorima žive tri građanska entiteta. Nakon svih eksperimenata proteklih desetljeća izgleda kako je to jedino moguće rješenje u pomirbi građanskog i nacionalnog. Unitarni ustroj u višenacionalnim državama na Balkanu samo generira mržnju. I ratove. Zbog nje su stradali i Vukovar i Herceg Bosna.