Svatko od nas, na ovaj ili onaj način, nosi svoj križ. Dođu teški trenutci u životu kada se čovjek ne smije predati, potonuti, pasti. S vjerom se čovjek kvalitetnije može vratiti na pravu putanju. Treba što dostojnije, čvršće i jače nositi križ i boriti se s njim. U situacijama koje izgledaju bezizlazno također se nađe rješenje, no treba vjerovati.
Riječi su to koje izgovorio hrvatski izbornik točno prije pet godina, u adventskom intervjuu u prilogu "Prilika" katoličkog tjednika "Glasa Koncila". Riječi su to, koje itekako dobro definiraju ovogodišnje adventske dane i trenutke nakon izgubljene utakmice protiv Argentine, kojima dominira osjećaj gorčine i nepravde, ali istodobno i osjećaji ponosa i poniznosti u prihvaćanju stvarnosti onakve kakva jest. Odnosno, u prihvaćanju onoga Dalićeva stava kojega on promovira od samoga izlaska na javnu scenu, a kojim je započeo veliku duhovnu obnovu hrvatskog naroda.
Da, radi se o golemoj duhovnoj obnovi. Vidjelo se to onda u Rusiji, a potvrdilo sada u Kataru. Kao čovjek vjere, Dalić je prepustio Bogu da vodi njegove putove i ravna njegove staze, a kao maksimu prepoznatljivosti svoje duhovnosti izabrao je poniznost, kao jednu od najautentičnijih i najvrsnijih kršćanskih krjeposti. Zahvaljujući takvom stavu uspio je u kratko vrijeme ono što u prošla tri desetljeća ne uspijeva ni crkvenim ni političkim elitama, a to je duhovno jedinstvo cijeloga naroda, koji je u Dalićevu stavu prepoznao one vrijednosti za kojima Hrvatska vapi, a to su jednostavnost, marljivost, predanost, vjera i odsustvo oholosti. Ta duhovna obnova nije se ograničila na pojedine društvene skupine, niti na pripadnike samo jednoga naroda, niti je dijelila ljude po dobi i spolu, znanju i vještinama. Ona je prožela cijelo društvo od vrha do dna i nije ostala samo na razini sportskog uspjeha, nego je izašla iz tih okvira i predstavlja izvrstan putokaz za hrvatsku budućnost.
Kako je Daliću to uspjelo, a nikome drugome dosad nije sve od početka hrvatske samostalnosti i zanosa u kojemu je stvorena hrvatska država i obranjena Hrvatska u ratu? Odgovor se skriva u onome što je napisao najveći katolički portal u SAD-u, Catholic News Agency, nakon pobjede hrvatske reprezentacije u polufinalu u Rusiji:
"Jedan od razloga zašto bi američki katolici trebali navijati za malu srednjoeuropsku zemlju: Hrvatska je iznimno katolička zemlja, a izbornik nogometne reprezentacije, Zlatko Dalić, čovjek je iskrene vjere".
Ne samo da je Zlatko Dalić čovjek vjere, nego je on čovjek – iskrene vjere. Upravo je ta iskrenost u narodu prepoznata kao autentičnost i može poslužiti kao poluga za pokretanje cijeloga društva. Dalić, naime, prepoznaje potrebe društva i pobjede reprezentacije posvećuje domovini, narodu, hrvatskim braniteljima. I domovina i narod kao opći pojmovi (depopulacija, iseljavanje, demografija, prosječna starost…), a hrvatski branitelji kao skupina (marginaliziranost i izopćenost iz društva), ugroženi su u svojoj društvenoj prepoznatljivosti i vrednovanju. Pritisnuti globalnim tijekovima, političke i crkvene elite, posvećuju pažnju marginalnim društvenim skupinama, sljedeći trendove izokretanja ustaljenih vrijednosti u neke nove, posve nepoznate i neizvjesne.
Stoga Dalićeva duhovna obnova ima golemi odjek, jer usmjerava pažnju na ono što je čovjeku važno za njegov svakodnevni život, dostojanstvo i normalnost u svakom pogledu.
U tome kontekstu Dalić treba gledati i izgubljenu utakmicu protiv Argentine, koja se iz minute u minutu razotkriva kao posvemašnja lakrdija u kojoj je Hrvatska morala ostati bez pobjede. No to je tako u očima svijeta, odnosno onih kojima su skrivene tajne duhovnoga svijeta, u kojemu prvi znači biti posljednji, a posljednjih prvi. Dakako, Hrvatska nije posljednja.
Štoviše, u samome je svjetskome vrhu i to zahvaljujući Daliću i njegovim dečkima. Prije u Rusiji, a sada u Katru. No, oni su dovoljno ponizni da bi do kraja ogolili svoje protivnike. I upravo to ih čini pobjednicima. Baš kao u pustinjačkoj priči majke Teodore, pustinjakinje koja je živjela oko 400. godine, o jednom pustinjaku kojega su mučili zli dusi, koje on želi rastjerati, pa započinje razgovor s njima i pita ih: "Što vas može odagnati? Post?". Oni mu odgovore: "Mi niti jedemo niti pijemo!", "Možda nespavanje?" "Mi ne spavamo!", "Ili možda samotni život?" "Mi živimo u osami!" "Pa čime vas se onda može odagnati?" Oni mu odgovore: "Ništa nas ne može pobijediti osim poniznosti".