Novi potresi u SDP-u, u stranci u kojoj se više jedva ima što srušiti. Vodstvo je odlučilo raspustiti članstvo u Slavonskom Brodu te u Zagrebu, što se ocjenjuje kao pokušaj čišćenja od ‘bandićevaca’ i ‘bernardićevaca’ čime bi se otvorio put za izbor Joška Klisovića za čelnika SDP-a u glavnom gradu.
Teškom padu SDP-a u političku beznačajnosti prethodila je povijest te stranke od raspada Jugoslavije koja je i svojevrsna povijest lijeve politike u Hrvatskoj naslijeđene iz bivše države. Više sam puta napisao kako je SDP neprirodna stranka koju treba zamijeniti neka nova ljevica, što se uvelike obistinilo, premda Možemo! Iz komunizma baštini iste “vrijednosti”.
Umjesto da na početku devedesetih godina prošlog stoljeća s političke scene u Hrvatskoj nestane, SDP se nastoji održati, i to kao najjača stranka, pa još uvijek sa starim imenom – Savez komunista Hrvatske – na prvim izborima u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj dobiva čak 35 posto glasova, ali vlast osvaja “stranka opasnih namjera”, kako je Račan nazvao HDZ. Nakon što je hrvatska postala neovisna, bivši komunisti na dvojim izborima doživljavaju teške poraze te osvajaju 7,5 i 9 posto glasova. Račan je bio fraze o jugoslavenskoj zajednici, samoupravnom socijalizmu i interesima radničke klase zamijenio Europom, europejstvom i europskim kriterijima koji mu nisu silazili s usta, ali birači su mu okrenuli leđa.
U ljeto 1998. godine događa se nešto što će uvelike odrediti odnos snaga u hrvatskoj politici sve do danas – Ivica Račan i Dražen Budiša, krvnik i žrtva, kako sam tada pisao, potpisuju sporazum o suradnji SDP-a i HSLS-a i traže raspis prijevremenih izbora. Osnutku takve koalicije je značajno pridonio američki International Republican Institute (IRI) – djelovanje te ustanove u Hrvatskoj, kojoj je svrha bila svrgnuće “autoritarnog režima Franje Tuđmana”, financirala je američka federalna agencija USAID.
No pošto su 2000. godine Račan i Budiša osvojili vlast, njihov savez ne traje dugo, Budiša napušta Vladu, ali “šteta” je već bila učinjena – on je SDP-u dao nacionalnu legitimaciju, oslobodio ga tereta protuhrvatstva, i SDP otada ili osvaja vlast, s Milanovićem, ili je najjača oporbena stranka, s njegovim nasljednicima Bernardićem i Grbinom, s kojim bi poziciju druge najjače stranke u zemlji mogao i izgubiti i prepustiti je novim ljevičarima s Tomaševićem na čelu.
Cijelo to vrijeme SDP ne prestaje biti nasljednik Saveza komunista Hrvatske, nasljednik njegove moći te osjećaja da je mora imati, čemu stalno teži. To je i glavni razlog što je sklopio sporazum s Budišom, koji je završio u zatvoru tako reći isti dan kad je započela Račanova karijera.
Iskorištavanjem svoje žrtve Račan je ispirao svoje grijehe i grijehe svoje stranke iz bivše države, pokazivao i dokazivao svoju političku nevinost i važnost. Svi SDP-ovi čelnici poslije Račana kunu se u Račana, jer žele dijeliti njegovu moć. U tome se Tomašević od tih čelnika razlikuje – on nema prethodnika, političke prošlosti, naslijeđa, povijesti. Izrastao je iz asfalta iz kojeg ne raste ništa osim politike i ambicije. Bit će da su zbog toga mnogi Zagrepčani i osjetili kako im je blizak, ničim se ne nameće, ni nacijom, ni vjerom, ni spominjanjem veličina... Zašto se kadšto vozi biciklom? Može to izgledati kao demagogija, kao izraz skromnosti, poistovjećivanje s običnim svijetom i sirotinjom, ali bicikl najmanje obvezuje, njemu se najlakše opirete, najlakše ga svladavate, najbolje je prometalo za vaše zdravlje, ne ljuti se ni kad ga zaustavite ni kad ga bilo gdje ostavite. Slobodno vozilo za slobodna čovjeka.
Vožnja biciklom apsolutno je nepoveziva s Grbinovim raspuštanjem članstva SDP-a u Zagrebu. Takva se odluka donosi s visine, iz iluzije o jakoj stranci koju vode nepogrešivi i koja će biti bolja kad je vodstvo otrijebi, jer za neuspjeh tako moćne partije moraju postojati krivci. Možemo! i Tomašević potiskuju SDP i zauzimaju njegovo mjesto i zato što su ljevica, ali i zato što su ljevica koja u velikom gradu ljude opušta a ne raspušta. Dakle, stranku koja je posijana i niknula u komunizmu zamjenjuje stranka koja je u demokraciji izrasla iz asfalta postavljenog i zato da se na njemu vozi bicikl – dok se ne preobrazi u mercedes.