"Ni vi, ni javnost, ali ni mi liječnici nismo trenutno zadovoljni organizacijom našeg zdravstvenog sustava, koja je dodatno narušena COVID pandemijom. Smeta mi što nema postupnika za liječenje COVID bolesnika koji bi bio dostupan svim liječnicima Hitne i obiteljske medicine, a koji bi se trebao evaluirati svakih nekoliko mjeseci, sukladno novim spoznajama o ovoj bolesti, i gdje bi trebao biti naznačen tretman bolesnika s autoimunim bolestima".
Izjavila je to prof. Dušanka Martinović Kaliterna, reumatologinja i klinička imunologinja koja je u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju govorila o svojoj ulozi u pružanju medicinske skrbi tragično preminulom novinaru Vladimiru Matijaniću.
Osim što je ta vrsna liječnica koju iznimno cijene i pacijenti i kolege preporučila cijepljenje i pacijentima s autoimunim bolestima, ukazala je na činjenicu da se i nakon dvije i pol godine, koliko traje pandemija koronavirusa, liječnici zapravo samoorganiziraju na razini odjela ili pojedine bolnice i rade sprema vlastitim pravilima. A to znači da imamo nejednak pristup pacijentima u različitim bolnicama ili županijama i zbog toga je moguće da se lakši bolesnik dosađuje u bolnici, a umirući do nje ne uspije doći.
Nije samo postupnik za COVID bolesnike nešto čega nema. Kako nam je neki dan opisao specijalist hitne medicine, u Hrvatskoj nemamo ni algoritme prema kojima bi se točno znalo koje pacijente će vozilo Hitne pomoći voziti u bolnicu. U europskim zemljama se radi prema takvim algoritmima, a kod nas se procjenjuje pa će negdje kola odvesti pacijenta za kojeg bi drugi tim možda procijenio da nije hitan. Takvih je primjera još.
Ukazujući na nedostatak jasnih pravila za postupanje u liječenju bolesnika, liječnici zapravo ukazuju na trajni obrazac po kojem naš zdravstveni sustav funkcionira. Taj obrazac definira ne samo frapantna zapuštenost jednog tako vitalnog sustava kao što je zdravstveni, nego i trajna intencija da se ništa u toj zapuštenosti ne dira i ne mijenja.
Zbog takvog obrasca ultimativnog nečinjenja mi godinama čekamo i ozbiljne reformske promjene. Nažalost, hrvatskim građanima se iz mandata u mandat daje do znanja da stvarnih pomaka tu neće biti, da se pravog uređivanja zdravstvenog sustava nitko u širem političkom vidokrugu tako skoro neće poduhvatiti. Ali ne samo to. Reforme u stopostotnoj mjeri ovise o političkoj odluci i nijedan ih ministar ne može provesti ako Vlada i premijer, odnosno u našem slučaju vladajuća stranka, tako ne odluči. Međutim, ovdje govorimo o tehničkim odlukama i organizaciji posla. O propisima za svakodnevno postupanja s pacijentima, kakvi nemaju nikakve veze s političkim odlukama i za koja ne treba premijerovo zeleno svjetlo, štoviše, o kojima i ne treba znati. Za takve odluke ne treba čak ni novac. Pa zbog čega se onda pravila na toj razini ne donose?!
U nedostatku jasnih i logičnih propisa stvari se odvijaju stihijski, improvizira se i odlučuje u hodu. Kad u takvim okolnostima dođe do neželjenog slučaja, nema jasnih parametara prema kojima bi se moglo utvrditi zašto je do neželjenog slučaja došlo i tko je za to kriv, već se sve može interpretirati na više različitih načina i podložno je subjektivnim procjenama. •