Na granici Europe i Azije, u veličanstvenim planinama Urala, nalaze se bogate naslage zlata i dragulja, bisera i kristala, nafte i plina, čistih rijeka i bistrih jezera. Između Kazahstana na sjeveru i Karakalpakistana na istoku, u regiji Uzbekistan, nalazi se čudo prirodne ljepote.
Nalazi se Aralsko jezero.
U tom jezeru, kao nigdje na svijetu, nalazi se tisuću i pet stotina otoka koji izviru iz nepregledne vodene površine. Jedan, drugi, treći i svaki putopisac svjedoči da su to prostori neodoljive ljepote i velikog prirodnog bogatstva. To je ljepota koja mnogima za oko zapinje pa bi rado zaplovili pučinom od jednog do drugog otoka.
Nigdje kraja!
Aralsko jezero veliki je mamac za one koji stoljećima jurišaju na tuđe strane da nešto osvoje, pokore i tuđim bogatstvom ovladaju. Danas živimo u vremenu novog prodora na istok – Drang nach Osten, kako su sredinom prošloga stoljeća, pod ravnanjem Adolfa Hitlera, klicali njemački osvajači.
Danas jurišaju jedni, sutra će drugi.
Često i brutalni okupatori.
Od drevnog grada Dubrovnika, stonskih zidina, drugih najdužih na svijetu, do Korčule i Mljeta, Brača i Hvara, sedam Baćinskih i šesnaest Plitvičkih jezera do slavonskih nizina - smjestila se nevelika, ali prelijepa hrvatska kotlina. Legenda kaže da je prije dvije tisuće godina u prelijepe mljetske vale uzburkano more izbacilo starogrčkog junaka Odiseja, njegovu nimfu Kalipso, slavnog pjesnika Opijana, rimskog cara Augusta, a u naše novije vrijeme i političkog Odiseja – Josipa Broza Tita.
A prije svih sv. Pavla koji se uputio iz daleke Sirije da bezbožni i zapušteni prostor prevede na katoličku vjeru. Legenda kaže da je, očaran ljepotom Mljeta, Velikog i Malog jezera, Svevišnjem pisao kako je tu vidio svilene i pjeskovite plaže, kristalno more i čist zrak, žarko sunce i bjelinu mjeseca. Oduševljen ljepotom otoka molio je Svevišnjeg da ga tu ostavi dok ne završi poslove zbog kojih se uputio na tako dalek put.
U pjesničkom zanosu Milo Nardeli (1924. – 2020.) ovako pjeva:
Ima jedna vala na otoku Mljetu,
vala tiha, mala, najljepša na svijetu.
Ima jedna vala, sva u suncu blista,
žala su njena bijela i potpuno čista.
K’o čarobna žena skrivena na Mljetu,
vala ta je snena, najljepša na svijetu.
Zato nije čudo što se i u naše vrijeme mogu čuti posezanja za onim što nije njihovo. Zemlja s tisuću kilometara jedinstvene morske obale zove i mami. Za vrijeme Domovinskog rata predsjednik jedne susjedne države, na zboru zavedenih i zaluđenih ljudi u Glini i na Banovini, uzvikivao je: “Ovo će sutra biti naše!”
Za vrijeme surove višegodišnje opsade Sarajeva sa židovskog je groblja pucao po nesretnom gradu i vjerovao da će i to biti u sastavu njegova veledržavnog projekta. S takvim ljudima, i kada nisu na vlasti i kada ni o čemu ne odlučuju, i kad “nisu umrli od sramote”, kako pjeva lijepa slavonska pjesma, treba biti oprezan. Mudri Latini kažu: Vulpes pilum mutat non more (Lisica dlaku mijenja, ali ćud nikada).
Kud god sam hodao, a nahodao sam se, s kim god sam razgovarao, a narazgovarao sam se, ljudi su pokazivali poseban odnos prema gradu Mostaru.
Zašto?
Pitao sam se – je li njegova ljepota u rijeci Neretvi, koja se na prijevoju Ivan-planine odvaja i sama ponosno juri ususret Jadranskom moru i Mediteranu? Ili je ljepota u njezinoj obali punoj spilja, stijena čudna oblika ili kamenim masivima koji se prikrivenim sitnim raslinjem kaskadno spuštaju s Huma i Veleža i zamalo da se ne dodiruju jedna i druga obala? Je li tajna u čudesnoj svjetlosti koja svojom snagom dominira tijekom cijele godine ili je misterij u proljetnom mirisu lipa, južnjačkom temperamentu ljudi, u njihovu vedrom i zvonkom glasu i smijehu punom vrckaste duhovitosti?
Umoran od brutalnog rata i poraća, besmisla, podjela i neizvjesnosti, grad je utihnuo. S jedne na drugu stranu ljudi oprezno prelaze, tiho govore, kao da međusobno šapuću. Nema zvonkog glasa, nema šala i doskočica slikara Vlade i poštara Šele.
Utihnula je mostarska razdraganost.
Liskaluk je zašutio.
Sve je utihnulo.
Na prijelomu dva stoljeća, na kraju jednoga i početku drugog, u istočnoj su Europi zaredali dramatični događaji. U središtu ovog prostora, u prostranoj i bogatoj Ukrajini, bjesni ratni sukob i obavljaju se ozbiljne pripreme za onaj drugi – ne dao Bog – najpogubniji mogući: nuklearni sukob!
Vođeni svojim interesima i geopolitičkim pravcima, tvorci novih država i njihovih granica udružili su narode različitih povijesnih mijena, kulturnih i duhovnih vrijednosti. Udružili su i one koji se nisu dobro i dovoljno poznavali. Ispreturali su povijesne granice. Jednima su nešto dodali, drugima oduzeli, a mnogima nešto obećali. Tako se na balkanskom prostoru stvorila kaljuža stalnog trenja i mogućeg graničnog konflikta.
Na malom bosanskohercegovačkom prostoru, pod plaštem zaustavljanja ratnih obračuna, stvorili su teritorij za svoj pohod prema dalekom Istoku. Tako je naša državna zajednica popucala po svim crtama zajedništva. Životari zapuštena u neprekidnom strahu od onoga što će i kako će odlučiti netko drugi, koji je tu samo zato da u pogodnoj prilici uhvati zalogaj koji je njemu zanimljiv. Gdje gospodare tuđa pamet i tuđi interes, tu nema mira, sreće i napretka.
Bosna, s njom i Hercegovina, predugo diše trećinom svojih pluća. Kašljucaju poput ozbiljnog plućnog bolesnika.
Napadaju ih izvana.
Još više, žešće i upornije iznutra.
Nesporazumi su sve preplavili.
Teško će izaći iz ovakve političke kaljuže.
Politički se lideri sastaju, razgovaraju, a nikako da zemlju izvuku iz guste magle i duboke društvene kaljuže.
Živimo naviknuti na prazan govor.
Ako ovakvo stanje malo dulje potraje, doći će vrijeme kada će o svemu odlučivati tuđa pamet, a pred razumnim čovjekom pojavit će se prepreke, jedna za drugom. Bit će ih teško preskočiti i bezbolno zaobići.
Jer, jedni će naguravati druge, a u tom naguravanju i nametanju svojih rješenja država će se umoriti. Ubit će se zdrava ideja i težnja dok bolesnik s obala Bosne, Drine i Neretve svoju dušu ne ispusti. A ako se to jednoga dana dogodi, neće biti djelotvorne reanimacije. Sve će dovršiti političke ptice grabljivice.
Uz razaranje velikih tvornica i zgrada, manjih obiteljskih kuća, još veća su razaranja nastala među ljudima i ljudskim zajednicama. Ta planirana razaranja netko je navrijeme prepoznao i prema njima se mudro postavio. Nekom je za takvu odluku trebalo više vremena. Netko će u zabludi dočekati kraj života, a neke stvari i pojave neće prepoznati i prema njima se na odgovarajući način odnositi.
Takva razaranja s čovjeka znaju skinuti masku.
Znaju ga ogoliti i pokazati njegovo pravo lice i prave osobine. One koje do tada nisu bile vidljive ili ih je bilo teško prepoznati. Na koncu i razumjeti.
Iz takvih ljudi znaju proključati nepoznate karakterne osobine koje su u potpunoj suprotnosti s onim što smo o njima znali i o njima mislili. Oni su u jednom času ugledni i uglađeni, dobrohotni i prihvatljivi, a nakon toga, preko noći, znaju postati egoistični, ratoborni i osvetoljubivi.
Svakakvi.
Okončani su američki, a skoro će i naši, domaći izbori.
U svakoj predizbornoj kampanji mogu se doživjeti osebujna ponašanja. Zna se dogoditi da u žaru predizbornih natjecanja kandidati za prestižne funkcije počine stvari za koje se razuman čovjek mora upitati jesu li oni uopće normalni ljudi. Mogu li se njima povjeriti i najobičnija rukovodna mjesta? Ili im treba odmah pokazati crveni karton?
Prekrižiti ih!
Tko može razumjeti aktualnu političku scenu u susjednoj Republici Hrvatskoj? Predsjednik države, u više navrata, glavnom zapovjedniku Oružanih snaga RH brani odlazak na sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, a za sebe u isti dan i isti sat upriliči paradu crvenog tepiha. Takvu ozračju pristaje malo dorađena sevdalinka:
Crven tepih, nano,
crven tepih, moj Zorane…
S druge strane, u zanosu predizborne kampanje, predsjednički kandidat poziva generale i zapovjednike oružanih snaga da napuste svoje dužnosti, a da će ih on, kada bude izabran za predsjednika države, vratiti na njihova zapovjedna mjesta.
To je opasna politička nepismenost.
Ili bolje rečeno – ozbiljna infantilnost.
Ovdje ne bi trebalo dvojiti oko crvenog kartona.
Kada se, u posebnim društvenim okolnostima, nesporazumi izliju iz svog korita i sve poplave, kada se ljudima razum pomuti, moraju se pronaći mudri i odvažni ljudi. Oni kojima nije važno što će o njima misliti susjed, poznanik, politički, vjerski ili pravosudni časnik. Njihova je zadaća časno štititi državne interese i blagostanje svoga naroda.
Kreativnim ljudima treba osloboditi um i odriješiti ruke. U protivnom, mlado i staro, učeno i neuko, potražit će spas na drugim, uglavnom i uvijek – na zapadnim stranama kugle zemaljske.
