Vijest se u tišini provukla samo crkvenim medijima. Ostale je nekako zaobišla. A itekako je važna, čak i senzacionalna. Papa Franjo, naime, u subotu 17. prosinca potpisao je dekret kojim će se prvi put u povijesti Crkve beatificirati nerođeno dijete. Točnije, potpisujući 16 dekreta na prijedlog Dikasterija za kauze svetih, papa Franjo potpisao je i dekret o mučeništvu koji se odnosi na poljske supružnike Józefa i Wiktoriju Ulmu i njihovo sedmero djece, čime im je otvoren put za proglašenje blaženima.
Radi se o obitelji koja je podnijela mučeničku smrt zbog skrivanja Židova tijekom Drugog svjetskog rata. Na tavanu svoje kuće u Markowi na jugoistoku Poljske skrivali su osmero Židova, a netko ih je prokazao 24. ožujka 1944. i nacisti su brzo okružili njihov dom, poubijavši prvo Židove, a nakon toga su usmrtili Wiktoriju i njezina supruga. Malodobna djeca vrištala su od straha, a onda su ih nacisti redom poubijali: Stanisławu (8), Barbaru (7), Władysława (6), Franciszeka (4), Antonija (3) i Mariju (2).
Na stranicama Muzeja obitelji Ulma piše kako je majka Wiktorija u trenutku smrti rađala novorođenče koje je nosila u trbuhu, a koje je Crkva zajedno sa svom ostalom djecom iz njihove obitelji odlučila proglasiti blaženima.
Objavljujući ovu vijest s papina subotnjeg susreta s prefektom Dikasterija za kauze svetaca kardinalom Marcellom Semerarom, Vatican news navodi da su rođena djeca dijelila vjeru svojih roditelja, a nerođeno dijete u Wiktorijinoj utrobi primilo je krštenje krvlju te će i ono biti proglašeno blaženim. Inače, u poljskoj biskupiji Pelplin postupak za njihovo proglašenje blaženima pokrenut je 2003., a Židovski memorijalni centar Yad Vashem proglasio je 1995. obitelj Ulma “pravednicima među narodima”.
Crkva blaženima i svetima proglašava ljude čije živote želi vjernicima postaviti kao uzor. “Sveci su ljudi koji su nikli u našoj povijesti uvjetovani svom našom ljudskošću, pa tako i grijehom.
Ali to su muškarci i žene koji su imali posvemašnje povjerenje u Boga koji je ljubav i život, te mu se posve stavili na raspolaganje i nastojali se otvoriti braći ljudima onom dobrotom kojom su se obogaćivali svojom vjernošću ocu života.
Oni su stalno bili u službi čovjeku i njegovu spasenju. Iako su stalno u vezi s Bogom, povezani su s nama. Prilike u kojima su živjeli, ljudi s kojima su se susretali, događaji koje su doživljavali, bili su za njih prigoda susreta Boga kao nekoga tko iznenađuje, očekuje, poziva i traži odgovor. Oni nisu tražili svoju volju, nego volju Očevu: osluškivali su bilo trenutka i nastojali prenijeti spasenje, život i ljubav u vrijeme i sredinu u kojoj su sami živjeli. Oni nam mogu biti uzor u svojoj posvemašnjoj vjeri, napuštanju onoga što je bilo ustaljeno i u otvaranju onome što je novo, izazovno i zahtjevno. Stoga nemamo istih svetaca”, veli fra Petar Ljubičić.
Međutim, proglašenje blaženim nerođena djeteta izlazi izvan tih kategorija. Njime današnje crkveno učiteljstvo nedvojbeno želi poslati poruku da je i začeto dijete, tj. dijete u majčinoj utrobi ne samo živo biće, nego da prestanak njegova života na mučenički i nasilan način može biti put u njegovu svetost. Ako se to počne šire primjenjivati, onda se može odnositi i na pobačaj.
Osobito u raspravama o pobačaju u poodmakloj trudnoći, kao što smo nedavno imali prilike svjedočiti u našoj javnosti. Jer nerođeni blaženik u utrobi majke Wiktorije može biti blaženik u trbuhu bilo koje druge majke na ovome svijetu ako mu se život oduzme nasilnom smrću. A pobačaj ulazi u red nasilnog prekida života.
Ovaj potez Vatikana zacijelo će otvoriti i rasprave među teolozima, no papa Franjo očigledno želi poslati jasnu poruku o svetosti života suvremenom svijetu.
”Blaženstvo, svetost, nije životni plan koji se sastoji isključivo od truda i odricanja, već je prije svega radosno otkriće da smo Božji ljubljeni sinovi i kćeri. Nije to ljudsko postignuće, nego dar koji primamo: mi smo sveti jer Bog, koji je svet, dolazi kako bi se nastanio u našim životima”, veli papa Franjo o svetosti, koja ovim njegovim potezom od prošle subote dobiva novu dimenziju i učvršćuje stav Crkve o životu otvarajući novo poglavlje u dosizanju ideala svetosti, koji je za kršćane nepresušan izvor nadahnuća u življenju njihove vjere. I poistovjećujući se sa svecima, oni postaju još za života boljim ljudima. U ovom slučaju s nerođenim djetetom poručuju da ljube život od njegova začetka.•