Koliko će biti forme, a koliko sadržaja, koliko folklora, a koliko duhovnosti u ovogodišnjem obilježavanju Svih svetih, odnosno Dana mrtvih. Odgovor je vjerojatno isto kao i prethodnih godina, a to znači dominaciju forme i folklora.
A ako postoji dan kad ne bi trebalo biti tako, onda je to upravo 1. studenoga. Naš odnos prema mrtvima je zapravo slika odnosa prema živima. Posebno je to, čini se, važno reći u Bosni i Hercegovini, zemlji koja nepovratno ostaje bez ljudi. Mladi odlaze, stari umiru i sve je više grobova koje treba obići, a sve manje onih koji ih obilaze. Nepovratan je to proces jer nema nikakvih naznaka da bi val odlazaka iz BiH mogao stati.
Kako je BiH već postala zemlja bez živih ljudi, vidi se i ovih dana, kada zbog svojih mrtvih nakratko pohrle u nju deseci tisuća onih koji su u protekla tri desetljeća otišli iz nje. Automobili s registracijskim pločicama iz Republike Hrvatske, Njemačke, Austrije svjedoče kako je “živost” koju paradoksalno u bh. gradove i sela unosi Dan mrtvih, kratkoga daha. Neki od tih ad hoc povratnika možda će ponovno doći u BiH samo kako bi bili pokopani u njoj. Tako će BiH sve više postajati veliko groblje.
Dakako, sve može biti i drugačije, ali samo ako vrlo brzo i odlučno oni koji vode ovu zemlju ili o njoj izvana odlučuju, poduzmu istinske korake kako bi se u BiH isplatilo opstati ili vratiti. U praksi to znači političku stabilnost, fizičku i socijalnu sigurnost, pravo na rad i obrazovanje.
Svaki dan odgađanja donosi nove odlaske i zbog toga više ne smijemo izgubiti ni jedan. Priče o tome kako sad nije pravi trenutak za promjene, velike političke dogovore ili reforme, padaju u vodu jer mi vremena i nekih boljih trenutaka nemamo. Ako netko ima dvojbi o prolaznosti života, valjda mu je blagdan Svih svetih i Dan mrtvih dovoljan argument da je vremena za nas žive, a s nama i za Bosnu i Hercegovinu, sve manje.