Jeza me hvata dok gledam dječačku pojavu Volodimira Zelenskog, dok se kao kakva digitalna prikaza, kao hologramski anđeo, pojavljuje na sjednicama Vijeća Europe, usred Donjeg doma britanskog parlamenta, u američkom Kongresu i kojekuda, gdje god je slobode i Zapada, da bi zatim, čudotvorac poput Isusa Krista, na čas uzašao na naslovnice svih glamuroznih i liberalnih svjetskih novina i magazina, s kojih nas zatim gleda kao s ikona. Živih nema na ikonama.
Tako ni predsjednik Ukrajine nije u takvoj percepciji slobodnoga zapadnog svijeta više živ. Njemu je namijenjena uloga kakvu je u ona dva-tri dramatična dana i noći, rujna 1973, odigrao demokratski izabrani čileanski predsjednik Salvador Allende. Možda se toga sjećate, ako ste dovoljno stari ili ako ste ponešto čitali: nakon što je odbio izaći iz predsjedničke palače, pučistička ga je artiljerija generala Pinocheta pokušala istjerati topovskim plotunima. Na kraju je ostala samo monumentalna harkivska ruševina usred Santiago de Chilea, i u toj ruševini danas već uveliko demodirani rožnati okviri Allendeovih naočala. Tako su fašisti, pod pokroviteljstvom američkoga državnog tajnika Henryja Kissingera, preuzeli vlast u Čileu, a sloboda i demokracija u toj zemlji odgođeni su za petnaestak godina.
Zapad će vješati ukrajinske zastave, a što će Zelenski
Za četrdeset tisuća ubijenih i nestalih pod fašističkom diktaturom naravno da je bilo prekasno. Ali sa stanovišta komfora gledateljstva pred televizijskim ekranima, kao i sa stanovišta demokratske javnosti i parlamenata Zapada, nije se dogodilo ništa strašno. Uostalom, Allende je upravo na tom Zapadu postao lice s iste one ikone s koje nas Zelenski danas molećivo gleda, pogledom djeteta Krista. I što biste sad više htjeli? A Kissinger, organizator njegova umorstva, glavni i odgovorni za četrdeset tisuća ubijenih i nestalih, onodobni američki Putin, on je u međuvremenu postao ugledni politički analitičar. I baš taj je Kissinger predvidio da će Zapad iritiranjem Rusa proizvesti ovaj i ovakav rat. Mora mu se vjerovati. Čovjek, naime, zna.
Zelenski jedino je na Zapadu vidljivo lice Ukrajine. Ostale ne žele upamtiti. Izbjegavaju lica onih koji odlaze. Čuvaju se traume. Osim toga, Zapad ima taj tradicionalni problem s upamćivanjem lica i imena tih ljudi s Istoka, ljudi s granice. Mnogo ih ima, svi isto izgledaju, a imaju jednu uznemirujuću osobinu: visok prag boli. Opet kao onaj palestinski mladić, kojeg su u neka ovakva vremena živog razapeli za primjer svim tim mesijama i bogotražiteljima, što su se tada bili namnožili širom Judeje. Kao što su podnijeli Staljina, a da nisu ni ciknuli, sva je prilika da će Ukrajinci podnijeti i to da se na njih spusti sva ruska vojna sila. Teror koji podnose, i koji će tek podnijeti, a koji se teško može nazvati ratom - više je to demonstriranje mržnje prema Ukrajincima i pokazivanje Zapadu što sve Rus može učiniti ako mu se baš prohtije - on će trajati neustanovljivo dugo. Još sedam dana, možda. Još sedam ili još sedamnaest godina. Za to će vrijeme Zapad vješati ukrajinske zastave po svojim gradovima, angažirani intelektualci će ukrašavati svoje digitalne legitimacije žuto-modrim ukrajinskim bojama, a dizajneri će i karikaturisti u svemu naokolo prepoznavati ganutljive simbole napadnute zemlje. A Volodimir Zelenski, što će biti s njim?
Ukrajinci su u jednom trenutku svoje povijesti poželjeli biti Europa. To se dogodilo 2014, na kijevskom Majdanu. A zapravo se dogodilo mnogo ranije, kada Mihajlo Gruševski u siječnju 1918. proglašava Ukrajinsku Narodnu Republiku, ili kada Nestor Mahno osniva Mahnovčinu, najveću i najbrojniju anarhističku armiju u povijesti, koja se bori protiv bijelih i protiv crvenih, protiv svih okupatora i izrabljivača. U to vrijeme, pa još malo kasnije, u Ukrajini rađaju se avangardni umjetnički pokreti, europsko pograničje pretvara se u središte. To će potrajati kratko, a onda će se nad Ukrajinu spustiti zastor od željeza. Iza tog zastora Staljin će Ukrajince moriti glađu, a zatim će sa Zapada, nošen olakim pristajanjem zapadnih demokracija na logiku diktature, navaliti Hitler. Ukrajina će u oba svjetska rata biti najveće europsko stratište, u prvom ratu vojski, u drugom ratu civila i čitavih naroda. Ukrajinci će ginuti na Staljinovoj strani, u borbi protiv fašizma, na Hitlerovoj strani, u borbi protiv Staljina i Europe, te ni na jednoj strani, tek tako što su Ukrajinci.
Koja je razlika Ukrajine i BIH?
Ali svi ovi događaji, kao i poslijeratni pokušaj sovjetskih vladara da anesteziraju Ukrajinu nudeći joj istaknuto mjesto unutar federacije, pa i fotelju u Ujedinjenim narodima, nisu dokinuli tu nama toliko neobičnu i tako naglašenu potrebu da se bude Europa. Ruska agresija neće tu želju ugasiti, nego će je prenaglasiti. Svakim metkom, minom i granatom, svakom raketom ispaljenom na Ukrajinu, Rusi tu zemlju i njezine ljude čine sve daljom i daljom od Rusije. Možda ih nije briga. Možda je ruska okrutnost, svo to okrutno kasapljenje ukrajinske zemlje, sravnjivanje stambenih blokova, raketiranje rodilišta i ubijanje trudnica i njihove nerođene djece samo pokazna vježba Zapadu. Evo što mi možemo činiti! A gdje ste sad vi s vašim idealima, uvjerenjima i međunarodnim sudovima da zaustavite ovaj veličanstveni ruski vatromet i festival, ovaj maskenbal i cirkus, ovaj moskovski balet ubijanja i uništavanja Ukrajine?
Doista, gdje su? Joseph Biden razumno je zaključio da bi bilo kakva intervencija u Ukrajini značila nuklearni rat i kraj svijeta. Stoga Zapad ne čini ništa, osim što Ukrajince bodri isticanjem njihovih zastavica po svojim fejsbučkim profilima. I što je ruskim oligarsima onemogućio korištenje njihovih brodica i vila na Zapadu, te im privremeno blokirao račune u bankama. Mjera u kojoj je Zapad spreman pomoći Ukrajini i ukrajinskoj demokraciji otprilike je ravna mjeri u kojoj je pomagao Bosni i Hercegovini 1992. godine ili čileanskoj demokraciji 1973.
S tek tom razlikom što sad deklariraju svoju spremnost da Ukrajincima šalju oružje - premda baš i nisam siguran da ga šalju - ali samo do one mjere koja je razumna, jer ne ugrožava svjetski mir. Koja je, međutim, ta mjera? I kako to američki predsjednik Biden zamišlja naoružavanje legitimnih i legalnih ukrajinskih vlasti u njihovoj borbi protiv ruske okupacije i Putinova terora, koje neće ugroziti svjetski mir? To bi, koliko se ja razumijem u geostrategiju i vojna pitanja, značilo da će Biden i Europljani Ukrajincima slati samo ono oružje, i samo onoliko oružja, koje u Putinu i među njegovim Rusima neće izazvati osjećaj ugroze. Ali koja je onda razlika između embarga na naoružavanje zaraćenih strana u Bosni i Hercegovini 1992. i umjerenog naoružavanja Ukrajine 2022?
Pobjednik i ako ga ubiju
Volodimir Zelenski, virtualno gostujući po najistaknutijim europskim i svjetskim parlamentima, otpočetka ožujka očajnički je molio za blokadu zračnog prostora nad svojom zemljom. Na te njegove molbe parlamentarci su očiju punih suza, zajedno s njihovim televizijskim i internetskim gledateljstvom, Zelenskom frenetično aplaudirali. Bili su oduševljeni tim mladim momkom, sitnim muškarcem, koji figurom podsjeća na Roberta Benignija, i skoro da su zažalili što ga se ne sjećaju iz vremena kada je bio komičar. Ali tako je to kada nam manjka stvarnoga kulturnog interesa, kada se ne trudimo upoznavati druge kulture. U to vrijeme, naime, Zelenski je bio velika zvijezda u Rusiji. (Kako je danas ruskom gledateljstvu, onoj slijepo odanoj putinovskoj većini, gledati Volodimira Zelenskog kao predsjednika i vođu neprijateljske zemlje?)
Hrvatski analitičari i novinari, s ganućem koje su preuzeli od svojih zapadnjačkih uzora, govore kako je Zelenski u ovom ratu pobjednik, a Putin je poraženi. Tako je to, govore oni, bez obzira na to što će se dalje zbivati. Ovo “bez obzira” u prijevodu s nemuštog jezika praznih misli otprilike znači da je Zelenski pobjednik bez obzira na to što mu ubijaju narod i što će, možda, ubiti i njega. Mi smo, naime, ti, Zapad je, naime, taj, koji proglašava pobjednike. Pa je i Zelenski pobjednik onako kako je pobijedio i Allende, a Pinochet i Putin su poraženi. Takvim ih, i pobjednike i poražene, čini naša imaginacija. Ona je Zapadu mjerilo stvari. Imaginacija! Nećete gledati film u kojemu su Allende i Zelenski negativci, a Pinochet i Putin pozitivci. (Premda će s njima obojicom Kissinger još rujno vino piti).
U Ukrajini nije, međutim, riječ o imaginaciji, nego je riječ o životu. To jest, o smrti. Jednoga dalekog dana, možda za sedam dana, sedam ili sedamnaest godina, Ukrajina će, kao i Bjelorusija, biti Europa. I upravo zbog vrlo visokog praga boli, nikada ni Ukrajina ni Bjelorusija neće Zapadu ispostavljati račune za izdaju. Putin će tad biti tek svijetao ruski grob. A Zelenski? Što će s njime biti?