Sve je manje zanimanje dijaspore za izbore u Hrvatskoj. Na posljednjim parlamentarnim izborima prošle godine glasovalo je 41.000 Hrvata izvan RH, a prije dva dana na predsjedničkim gotovo upola manje, samo 21.000.
Više je razloga za apstinenciju. Uz to što se ovoga puta unaprijed znalo pobjednika, razlog je i ukidanje biračkih mjesta u čak desetak država. Hrvate izvan RH frustrira i činjenica što ih se sustavno prokazuje kao parazite koji biraju vlast Hrvatskoj, a u njoj nisu porezni obveznici. Također, stvara se mit o tome kako presuđuju izbore, što se nikada nije dogodilo. Objede kako se zbog njih održavao nedjeljni nepotrebni drugi, skupi krug predsjedničkih izbora, također su izmišljotina. Jer, u prvom krugu izašla su samo 24.252 glasača u 38 država u svijetu. Da su svi oni, umjesto za Primorca, glasovali za Milanovića, popravili bi mu postotak za manje od pola posto. Slično bi bilo da dijaspora uopće nije glasovala. U oba slučaja Milanović bi, umjesto 49,09%, i dalje bio ispod 49,2 posto. Dakle, drugog kruga glasovanja apsolutno bi bilo. Još je beznačajniji njihov utjecaj na konačne nedjeljne rezultate. Opet manje od pola postotnog poena.
Zanimljivo je da iseljeni Hrvati uglavnom glasuju suprotno od građana u matičnoj domovini. Na predsjedničkim izborima, uz Tuđmana, samo su jednom "pogodili" – s Grabar-Kitarović. Između toga uglavnom su bili na gubitničkoj strani. Na predsjedničkim izborima 2010. pobijedio je Josipović, a glasovali su za Bandića. Izgubili su i oba puta kada je pobijedio Stjepan Mesić. Glasovali su (2000.) za njegova protukandidata Dražena Budišu, a 2005. za Jadranku Kosor. Na suprotnoj strani bili su 2020., kada je Milanović pobijedio Kolindu Grabar-Kitarović, jednako kao i ove, 2025., kada su više glasova dali Primorcu. Iako razlika više nije velika jer se Milanović tamo predstavio "desniji" od desnice. Na parlamentarnim izborima, kad god je pobjeđivao SDP, iseljena Hrvatska bila je za HDZ.
S obzirom na tradicionalnu naklonjenost dijaspore desnici, ljevica joj pokušava uskratiti ili barem smanjiti pravo na glasovanje. Iako to nije do kraja uspjela, ipak joj se smanjio broj zastupnika u Saboru RH. U početku ih je bilo 12, a već 2000. godine taj se broj prepolovio. Na sljedećim izborima bila su četiri, pa pet, a onda sve do danas – tri fiksna.
Zbog toga je i padalo zanimanje za izbore u Hrvatskoj. Od 2000., kada ih je izvan RH glasovalo 126.000, broj se stalno smanjivao do 21.000 prije dva dana. Od toga, njih 14.000 je u BiH. Dakle, u ostalih 37 država svijeta na birališta ih je izišlo samo oko sedam tisuća.
Pretpostavka kako u dijaspori živi oko 3,2 milijuna hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka razotkriva koliko je simbolično njihovo sudjelovanje. Primjerice, procjenjuje se da u Americi Hrvata i njihovih potomaka živi više od milijun, a u nedjelju je glasovao samo 141. U Australiji su, od 250 tisuća, na birališta izišla 233. Isto toliko ih je i u Kanadi, a glasovala su samo 173…
Najbrojnija dijaspora zapravo je ona koja to nije. Bosanskohercegovačka. Gurajući se da budu dijaspora sami sebi, Hrvati slabe svoju poziciju kao konstitutivan narod. To je jedva dočekalo "službeno Sarajevo", koje se prema njima odnosi kao prema iseljenicima. Sada kada Hrvati mogu predahnuti od superizborne 2024. godine, u kojoj su u BiH čak četiri puta izlazili na izbore, vrijeme je za još jedno preispitivanje. Kako to da kao narod koji je svjetski rekorder po mogućnosti broja izlazaka na izbore, ne mogu izabrati predstavnike ni kao konstitutivan narod u BiH ni kao dijaspora u RH. Razloge za maćehinski odnos koji doživljavaju i u svojoj državi i u matičnoj domovini trebaju tražiti i u svojim pogreškama
