Povijest ljudskog roda vremeplov je neprestanih sukoba. Prije pola stoljeća u glavama političkih avanturista pojavila se ideja o crtanju i prekrajanju povijesnih granica po linijama njihovih mitskih spoznaja i ozbiljnih zabluda.
Uz tu ideju pojavila se još jedna koja propovijeda da je korisno ljude iz jednog preseliti u drugi kraj. Ta takozvana "plemenita ideja" pravdala se potrebom za stvaranjem kompaktnih nacionalnih zajednica i sredina koje će jamčiti dugoročan smiraj političko-retrogradnih strasti.
O tempora, o mores - čudnih li ljudi, čudnih li vremena.
Konačno, jedna, druga i treća ideja, i sve tri zajedno, žele reći da na bivšem jugoslavenskom prostoru postoje i žive ljudi i narodi koji ne mogu živjeti zajedno. Crtači novih granica vjerovali su da se ukazala geopolitička prilika u kojoj se svugdje može nešto otkinuti i tako stvoriti svoj veliki ili malo veći državni prostor.
Moćni smo i možemo!
Sad ili nikad, kiptjelo je s istočnih strana.
Tako je usred rata po Lici i Banovini neupućenom i zavedenom narodu propovijedao mlađahni poletarac, danas aktualni predsjednik Republike Srbije. Kada bi čuo ovakvu bedastoću moj pokojni djed Ante, newyorški rudar i mudar čovjek, znao bi reći: "Bog mu pamet prosvijetlio".
U prošlom stoljeću pod geslom bratstva i jedinstva meštri i masoni svih boja, razreda, staleža i interesa pokušali su srodne slavenske narode ujediniti. Vjerovali su da se balkansko bure baruta tako može održati u granicama koje su nacrtali versailleski kartografi.
Pogriješili su!
Ozbiljno su pogriješili.
Zaboravili su da su u jedan državni okvir strpali narode koji u povijesti nisu imali političkih, društvenih, kulturnih i religijskih dodirnih točaka. Zato takve građevine nisu izdržale povijesne kušnje. Ni jedna građevina ne može se podizati bez razrađenih nacrta i projekata. Osobito onih koji se bave statikom. Takve građevine nisu duga vijeka, pogotovo ako se nalaze na geološkim ili povijesnim klizištima.
Zašto?
Zato što u graditeljstvu postoje materijali koji se ne vežu. Jedan je dobar, dobar je i drugi, ali opet nedostaje neka spona, neka tajna veza.
U romanu "Tko je ubio Katarinu" Vuk Drašković, glasoviti srpski književnik, opisuje kako u Beogradu, u opuštenom i ugodnom ozračju, uz ljetni, vanjski bazen i čašicu viskija razgovaraju vrhovni zapovjednik i jedan važan akademik. Razgovaraju i dogovaraju se što će uraditi kada se Jugoslavija raspadne. Što će uraditi sa Slovenijom, Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Vojvodinom i Makedonijom - pita se jedan.
Pita se i drugi.
S posebnom strašću, obojica zajedno, odlučno se dogovaraju kako se, prije svega, bez obzira, milosti i žrtava treba otarasiti Šiptara, otpada ljudskog roda i poroda.
Sada ili nikada, govori jedan, tako i drugi.
I pobjednički nazdravljali!
Sorbonski intelektualac i iskusan diplomat, general Koča Popović, ovakve državnike, vojskovođe i akademike nazvao je bagrom, brabonjcima koji svoj narod obmanjuju, zaglupljuju, unazađuju, unesrećuju i vode ga prema proročanstvu braće Tarabić.
O narodu pod jednom šljivom.
Bauk crtanja novih granica, razmjene teritorija i premještanja ljudi iz jednog na drugi prostor kruži u glavama omamljenih političara i vojskovođa upravo onih koji iz minulog stoljeća nisu izvukli nikakvu pouku. Historia est magistra vitae - postoje ljudi kojima povijest nije učiteljica života.
U njihovim glavama nastanio se virus megalomanije.
Neizlječiv je do dana današnjeg.
Dijagnoza je trajne naravi.
A ne znaju da su na ovom prostoru, još od vremena Kosovske bitke i 1389. godine, sjekire duboko zakopane i da se, s vremena na vrijeme, pojavljuju avanturisti koji bi ih otkopali i iskopali, dobro naoštrili i opet jedni drugima glave odsijecali i tuđe zemlje osvajali.
Opasan je to nauk.
Glasoviti mostarski i zagrebački pjesnik i odvjetnik dr. Ilija Jakovljević ovako pjeva:
Prokleta bila čežnja za vlašću,
što nas hrani bolom,
prokleta težnja za tuđim dobrom,
za tuđom gorom i tuđim dolom.
Suvremena povijest svjedoči da u središtu Balkanskog poluotoka ni danas nema mira ni spokoja. Tamo se dan i noć kuha i nikada se ne zna kada će se lava izliti i progovoriti užarenim jezikom. U posljednjoj godini dva incidenta na Kosovu ozbiljno opominju. Napad na policijsku postaju i eksplozija u vodovodu koji napaja termoelektrane i bitno utječe na zalihe pitke vode veliki su izazov.
Inače, bremenita je povijest Kosova.
Svatko je tumači kako njegovo političko oko vidi.
Tijekom tri tisuće godina, od prvog povijesnog spomena, plodnim i bogatim poljem vladale su i smjenjivale se kraljevine, dinastije i carevine:
Bizantsko Carstvo Kosovom je vladalo šest stoljeća.
Osmansko Carstvo vladalo je pet stoljeća,
Bugarsko Carstvo vladalo je četiri stoljeća,
Srpsko Carstvo vladalo je tri stoljeća.
Vladavina Osmanskog Carstva okončana je 1912. godine. Mjerenjem povijesnih kriterija vladali su do jučer. Nakon svega Kosovo je zalutalo u enigmu jugoslavenske ideje.
U posljednjem ratu, pod kraj prošlog stoljeća, Srbi su sustavno protjerivali Albance. Danas oni progone Srbe.
U tri stoljeća vladavine Srbi su na Kosovu izgradili velike sakralne objekte i zadužbine. Prizren je jedno vrijeme bio prijestolnica srpske države, a grad Peć sjedište Srpske pravoslavne crkve.
Godine 1339. Srbi su na Kosovu polju doživjeli težak poraz. U to vrijeme osmanska vojska bila je moćna, zapravo nepobjediva. Poraženi Srbi iseljavali su se prema Šumadiji, Vojvodini, Srijemu, Mačvi i Vojvodini. Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Arsenije III. Crnojević s Kosova je odveo sto tisuća Srba. Albanci su se spuštali sa svih strana. Znameniti srpski političar Dimitrije Tucović žestoko je napadao srpsku politiku prema Kosovu.
Stoljeća opominju da se ne smiju oživljavati kosovske, vukovarske i srebreničke bitke. Tamo drijemaju žestoki demoni osvete i čekaju novu priliku. Čekaju osvetu po načelu oculum per oculum et dentem per dentem - oko za oko, zub za zub. Samo iskrena isprika može otvoriti vrata međusobnog uvažavanja.
Prošlost ne treba zaboraviti.
Njoj se ne treba vraćati.
S njom se ne treba mučiti.
Jer, jazovi su duboki, u njih bi se u očaju i beznađu mnogi mogli stropoštati.
"Hrđa nas je zahvatila", u svojoj propovijedi često grmi, opominje i upozorava uzoriti kardinal Vinko Puljić.
Inače, u dugotrajnom nadmetanju svatko će pomalo gubiti sposobnost da o nečemu odgovorno sudi. Stalno paljenje svijeća, jučer za jedne, danas za druge, vodi u začarani krug iz kojeg nema izlaza.
Vrijeme je za razum i sporazum.
Sve drugo vodi u nove nesporazume i sukobe.
Inače, ohrabrit će se i progovorit će međunarodne ptice grabljivice i eto nove balkanske kaljuže, duže, teže i krvavije od onih koje su zabilježila minula stoljeća. Cum grano salis, zrno soli u glavu, kažu mudri, drevni Latini.
Ovom kolumnom još jednom želim progovoriti o životu u gradu Mostaru. "Čudim se suncu kako može zaći kad ovakvu ljepotu nigdje neće naći. Mostar ispod Starog mosta je poput najljepše djevojke koja je u vodu zagazila pa suknju podigla da je ne bi skvasila" - pjeva i piše nobelovac Ivo Andrić.
Jozo Penava (1909. - 1997.), glasoviti skladatelj narodne glazbe, napisao je pjesmu koja govori o životu i ljepoti Mostara.
Pjesma kaže:
Oj, Mostaru, moj beharu, bašto šarena,
u tebi je slatko grožđe, smokve i trešnje,
i djevojke Hercegovke, ljepša od ljepše.
U tebi je Radobolja, bistra, studena,
i Neretva valovita duga do mora,
U tebi je momčadija, čila, vesela.
Grožđe beru, vino piju, pjesme pjevaju,
s djevojkama ašikujuć, zoru čekaju.
U tebi je srce moje davno ostalo,
zbog djevojke Hercegovke, slatke kao med,
bar da sam je poljubio, ubio je led.
Danas u gradu na Neretvi pjesma se odavno ne čuje.
Ne čuje se ni zvonki hihot mostarske mladosti.
Nestala je legendarna gradska šetnica - korzo.
Život je postao siromašniji i sve oporiji.
Godinama se razumni i oni drugi manje razumni ljudi pitaju zašto je ovo ovako, a ono onako i zašto nitko nema konačan odgovor. Zašto se problemi pod tepih odlažu kao da će tamo dozreti i jednog dana uskrsnuti s rješenjima za sve što ljude muči i tjera s obiteljskog i narodnog ognjišta.
Svatko vidi da je aktualno stanje daleko od dobra, a još dalje od nekadašnje gizdave ljepote. U ovakvom vremenu i u ovakvim prilikama i najotpornijem čovjeku razum se može pomutiti, strpljenje ga može izdati. Čekajući neka prihvatljiva rješenja, ljudi će se rasuti po europskim metropolama i prekooceanskim destinacijama.
Grad životari.
Neuređen je i bez prave obnove.
Luta i, po svemu, lutat će još dugo.
Svaka rijeka na ovom svijetu ima svoju lijevu i desnu obalu, pa tako i mostarska plavooka ljepotica Neretva. Na nekoliko mjesta je uska i mostić može je preskočiti. Ljudi s jedne na drugu obalu mogu se čuti. Dijelovi grada na desnoj obali su obnovljeni. Lijeva, istočna obala još uvijek djeluje sablasno.
Naši drugi gradovi su obnovljeni.
Prizori grada Mostara ne mogu se vidjeti u Sarajevu i Zenici, Tuzli i Bihaću. Pogotovo ne na jugu zemlje, u gradu Trebinju. Je li Mostar postao bosanskohercegovačko siroče?
Kako stvari stoje, kako ih ja vidim i razumijem, ni novo, 2025. proljeće ne budi ozbiljnu nadu.