Neobične priče privlače bh redatelja Srđana Šarenca. Nakon što je davne 2011. na Mediteran Film Festivalu nagrađen za dokumentarac "Selo bez žena", ponovno je u konkurenciji na ovom festivalu s novom neobičnom temom. Zanimalo nas je što ga je ponukalo da snimi film o zatvorenicama i to na drugom kraju svijeta. Njegov film "Izbor za Miss Zatvora" može se shvatiti kao neka vrsta revolta protiv zatvorske uniforme.
Večernji list: Kako ste došli do ove teme?
Moja bivša djevojka pokazala mi je članak u kojem je pisalo da je u brazilskom zatvoru organiziran izbor za miss zatvora. Bio sam potpuno oduševljen tom viješću, i odatle kreće moje putovanje. Vidio sam odmah pozitivnu priču i odlučio snimiti film. Cilj mi je bio prikazati da je moguće unaprijediti život zatvorenica i da one nisu samo zatvorski brojevi, već ljudska bića koja imaju osjećaje. Smatrao sam da bih, ako snimim film, mogao u Europi pokazati kako je moguće organizirati izbor za miss zatvora, te da se i naši zatvori mogu povesti tom idejom.
Večernji list: Poznati ste kao redatelj koji bira pomalo neobične teme. Sjetimo se filma "Selo bez žena" koji je, među ostalim, nagrađen i na MFF-u u Širokom Brijegu. Kako birate teme, kako se dogodi taj klik?
I "Selo bez žena" i "Izbor za Miss Zatvora" naslovi su priča za koje ljudi ne mogu vjerovati da postoje. Ali mene privlače te apsurdne priče, ono što je manje vjerojatno da postoji u našem svijetu. Također, moram izabrati temu koja me može držati 5-10 godina jer toliko traje dok se ne snimi dokumentarni film.
Večernji list: Na ovom ste filmu radili čak 15 godina, kako je tekao sami proces i što je ono što ga je otežalo?
Samo snimanje je trajalo znatno kraće, ali je 15 godina bilo potrebno da dođem do završenog filma. Imam sreću da ne odustajem lako od tema koje odaberem. Dugo je trebalo da pronađemo zatvor koji će nam odobriti snimanje. Brazil je zemlja koja ima 215 milijuna stanovnika, tako da smo samo u traženju zatvora proveli više od tri godine. Financiranje filma je također bilo dugotrajno. U početku sam tražio podršku za razvoj scenarija, pa zatim za razvoj projekta, pa tek onda za snimanje, odnosno proizvodnju filma. Svaki od tih procesa zahtijeva vrijeme, a dosta puta su me i fondovi odbijali, jer zapravo filmski fondovi obično podrže 20 posto prijavljenih projekata. Ali bio sam jako uporan pa sam uspio dovršiti film.
Večernji list: Kako ste odabrali tri glavne junakinje – Joyce, Anđelu i Sueli? Što ih čini posebnima i zašto su njihove priče važne?
U procesu razvoja projekta radili smo casting, odnosno tražili smo protagonistice za film. I dogodilo nam se da sve zatvorenice, a njih je 1500, žele biti u filmu. Onda nam je direktorica zatvora pomogla da odaberemo 30 zatvorenica. Od tih 30 su se izdvojile tri glavne junakinje – Joyce, Anđelu i Sueli. One su se pokajale, shvatile su da nisu trebale počiniti krivična djela koja će ih strpati u zatvor i odvojiti od njihovih obitelji. Svaka od njih se natječe u posebnoj kategoriji, Joyce za "Miss Proljeća", Sueli za "Miss plus size", te Anđel u kategoriji "Mister".
Večernji list: Pretpostavljam da je snimanje, s obzirom na okolnosti, bilo dosta neizvjesno i da se mnogo toga neplaniranog dogodilo. Izdvojite nam neke od poteškoća s kojima ste se susreli? Ali i neka lijepa iskustva koja su se dogodila?
Kad smo radili prvi casting 2017. godine, izabrali smo tri djevojke. Sljedeći put kad smo došli one više nisu bile u zatvoru, nego su zbog rekonstrukcije jednog zatvorskog krila poslane u zatvor koji je bio udaljen više od 1000 kilometara. Tako da smo bili prisiljeni raditi novi casting na kojemu smo izabrali Joyce, Anđelu i Sueli. Lijepih iskustava ima dosta, prije svega dopustili su nam da snimamo zatvorenice deset tjedana - prije, za vrijeme i poslije "Izbora za Miss Zatvora". Dali su nam povjerenje od samog početka do kraja snimanja. I to u zatvoru koji ima 1500 zatvorenica.
Večernji list: Koliko je jedno ovakvo natjecanje utjecalo na njihovo samopouzdanje?
Zatvorenicama je jako malo bilo potrebno da se ponovno osjete kao žene. Barem nakratko su dobile priliku osloboditi se zatvorskih okova, makar to bilo imaginarno kroz ovakav poseban događaj. To im je bila jedinstvena prilika da skinu svoju zatvorsku uniformu i obuku haljine, što im pruža priliku za rehabilitaciju i stvara osjećaj kao da su na slobodi. Društvo često zaboravlja da one zaslužuju drugu priliku za boljim životom.
Večernji list: Što je trenutno u vašem fokusu, imate li novi projekt na kojem radite?
Trenutno radim na projektu "Cinema Under Siege", priču o prvom sarajevskom filmskom festivalu u ratu. Taj bi film premijerno trebao biti prikazan sljedeće godine.