Drvar se oprostio od uglednog i plemenitog dr. Milana Rujevića (1985.) mladog čovjeka koji je svojom dobrotom i čestitošću zadužio brojne ljude koji su se okupili na komemoraciji u Domu kulture u Drvaru i na pravoslavnom groblju u Vidovom Selu na sprovodu. Dan žalosti u Drvaru izraz je tuge koju su brojni ljudi proživljavali iščekujući tijelo dragog doktora koji je tragično nastradao na odmoru u Španjolskoj. Tiho se opraštajući brojni sugrađani upisivali su izraze sućuti u knjigu žalosti i donoseći bijele ruže kao hvalu za svu dobrotu koju je mladi liječnik učinio za vrijeme svoje službe liječnika u Drvaru, Martin Brodu, Livnu i Munchenu.
Od prijatelja se oprostio i prijatelj fra Jurica Periša, franjevac Bosne Srebrene i svećenik u Podhumu kod Livna. "Kad su uspomene na nekog jako lijepe tad je rastanak teži. Zahvalnost na lijepim trenucima života pretvara uspomenu u tihu radost. Lijepi trenuci iz prošlosti ne nose se kao trn u sebi nego kao tiha radost", rekao je Dietrich Bonhoeffer. Kad se prijatelji bez pozdrava rastaju tuga je neopisiva. Ostaje praznina koja je izazovna i udara u sam srž našeg ljudskog postojanja, vjere u eshatološko i sve ono što je temelj kršćanstva. U našem ljudskom postojanju postoje dane koji se jednostavno poklope. Život se poigra, Gospod nam na stazu života dovede ljude koji životni hod učine kvalitetnijim i tmurnim danima donesu sunce života. Takav je bio doktor Milan Rujević. Mladi čovjek koji je kroz život naučio smisao ljudskog postojanja i mudrost života. Ono što je odlikovalo naše prijateljstvo bilo je traženje smisla života te vraćanje vjere u ljude, onog malog i čestitog čovjeka iza kojeg nitko ne stoji. Upravo u takvim ljudima počesto smo znali vidjeti i kao liječnik i kao svećenik lice Krista patnika. Život nas počesto nosi ovim svijetom, šibani vjetrovima i olujama trebamo ostati svoji i slijediti zvijezdu života za vječnim idealom sretna života. Kao i brojni drugi mladi i talentirani ljudi napustio je našu domovinu i počeo život graditi ali s ciljem povratka među svoje. Kao što je pravoslavni svećenik Siniša Serdar rekao imao si oči širom otvorene poput srca, osmijeh i sa svima si imao strpljenja kako bi ih slušajući otkrio najbolju dijagnozu kako bi ozdravili. To je divno svjedočanstvo jednog božjeg službenika koji je mogao pratiti jednu mladu dušu koja je od vjere živjela i sad iščekuje uskrsnuće u zemlji svojih predaka. Majka Ljiljana kao hrabra i snažna žena oprostila se od sina riječima koje u svakom od nas mogu pobuditi misao: Hvala ti Bože što smo živjeli uz Milana. Majci, baki, sestrama, ocu, obiteljima i prijateljima iskrena sućut i neka Gospod daruje snage te da u svom srcu prebirući uspomenu na pokojnog Milana nastave život te njeguju sve ono iz njegovog života u svojoj memoriji kako bi nastavio živjeti plemeniti član njihove obitelji u srcima onih koji ga vole. Suze teku i praznina je opipljiva ali postoji vjera i nada koja u srcu ostavlja radost i ponos na dragog nam Milana. Hvala ti u ime svih onih malih i jednostavnih ljudi koje si susretao i zadužio svojom plemenitošću i vedrim duhom kojeg si pronosio. U ime svih tih ljudi opraštam se riječima Andrije Miloševića kojeg smo slušali i rekli da je ovo himna naše generacije te da je u ovim stihovima sadržana i bit našeg mladog života - poručio je fra Jurica i izrekao stihove...
"Za sve nas sa margine, iz malih mjesta,
čija su igrališta bespuća bila, čiji su očevi od muke pili,
čije su majke zbog ljubavi trpjele,
koji pamte samo teške riječi i vole selo svoje najviše u proljeće.
Za sve nas koji su ljubili po studentskim domovima,
za vječite podstanare,
za položene ispite i uvrede preko kojih smo prešli,
za pijane studentijade i neprospavane raspuste.
Za sve nas dođoše,
koji smo pobjegli od djetinjstva neplanirano i prebrzo,
da bismo diplomama branili pravo da ne budemo stranci.
Za sve nas, kojima ništa nije teško,
koji hranimo one naše tamo, jer volimo svoje.
Za sve nas iz radničkih naselja propalih gradova, prigradskih općina nestale industrije,
koji smo uskakali iz države u državu ne pomjerajući se sa mjesta,
koji smo to što smo - koji nemamo ništa, a imamo sve.
Za sve nas kupit ću jedan cvijet.
Nek′ zamirišu studentske sobe,
stare ljubavi, male tajne.
Nek′ se uznemire umiri,
opet proslave položeni ispiti,
opet ožive stari profesori,
zanjišu poljupci po parkovima,
zaškripe klupe i odzvone uzdasi.
Prije nego što odem zasadit ću ovaj cvijet,
u jednoj maloj prostoriji, za dušu."
Dragi brate i prijatelju od srca ti hvala za sve! Do novog susreta u vječnosti! Nastavit ćemo gdje smo stali.
Čekaj nas i čuvaj poput anđela čuvara duše čiste i bijele poput one bolničke odjeće koju su dostojanstveno nosio.