Svetkovina Svih svetih prošla je sva godišnja razdoblja, nosila ljubičastu i bijelu svečanu haljinu, ponosna koračala u crvenoj, a zelenu nosila u svagdanje dugih dana i nedjelja. Evo je sad u crnini. Lice joj blijedo, svečano, nadahnuto dostojanstvom. Stala na svom biljegu na kojem stoji već stoljećima i kao da nekog iščekuje. Pogledom nekoga traži do kog joj je jako stalo. I, evo, ispunja se njezino čekanje. U pogledu joj se da pročitati. Ispružila je ruke i izbraja korake Dana svih vjernih mrtvih. Čeka ga zasjela u svom vremenu prvoga dana mjeseca studenog. Dan će svih vjernih i mrtvih stati uz nju i tu i sam u crnom sa svetkovinom Svih svetih miješati osjećaje i sadržaj. Svih svetih i svih vjernih mrtvih.
Treba obići tolika mjesta vječnih počivališta. Ona velika i po gradovima i tako će mnogi posjetiti. Bit će uz svoje križeve i spomene. Uz svoje mile i pokojne. Ali treba i do onih koje godina zaboravi, ni ne pomisli na njih. Do onih koje ni groblja, ni sjećanje, ni pobožnost nisu obuhvatili. Do samotnih grobova koji su obavijeni mirom i tajnom. Ograđeni su ti grobovi, imaju križ, ali su najčešće bez ikakva natpisa. Kriju ime, kriju godine, kriju život svoga vlasnika i sve ono što je taj život sa sobom nosio. Preoblače se Svi sveti i Dan svih vjernih mrtvih iz svoje crnine u bjelinu. Pregršti su im puni svijeća i cvjetova, krizantema najčešće, i kreću put usamljenih i malih groblja, put osamljenih grobova koji više nikoga osim njih nemaju.
Tako stoji grob ograđen grubim kamenom, suhozidom, poprilično visokim.
Vješta je ruka taj suhozid podigla. I križ je unutar suhozida. Drven, izdjeljan nevješto, ali baš po mjeri groba. Veli priča da je u njem čovjek ubijen na pravdi Boga. U vrijeme OZNA-e. Ubio ga njegov susjed, možda i rođak, tko te pita, takav je bio zadatak. Da vlasnik tog groba nije htio u sebi polomiti onaj zadnji osjećaj stida, da je htio u duši ostaviti klicu ponosa, da se sramio tih svojih susjeda, da je samo želio čuti taj pucanj da sve dalje ne gleda i ne podnosi. I tu su ga ubili.
Tu na mjestu gdje je netko, nitko ne zna tko, od kamenja izokola sazidao grob, a tijelo duboko ukopao. A grob nije daleko od lijepog planinskog groblja, od Divojačkog, tako se zove. I kad se moglo, kad je sloboda granula, htjeli su mu tijelo prenijeti u groblje. Došli njegovoj ženi, prvi put nakon što je ubijen, i tražili dopuštenje da mu tijelo prenesu. A žena ih gleda i veli im:
- Što mene pitate, njega pitajte, ne mogu ja to bez njega!
- Ali, kako…
- Ne znam, ni ja ne znam kako, ali njega morate pitati.
- Ali da se dostojno ukopa.
- A, što mu je falilo sve ove godine. Kako vam to prije na pamet nije palo?!
- Pa znaš…
- Znam, njemu se kamen s groba nije maka. Križ mu je uvik nauzgor. Ko hoće zna mu ime, i ko smi pitat, zna zašto je onde ukopan. I da znate, svake mu je godine na grob došao i blagoslov polja i svaki Dušni dan i Svi sveti. I na njegov rođendan i na dan kad je ubijen. I što mu fali u njegovu grobu i njegovu grobu na onom mistu…
I ostavili su grob. Grob je mirno snivao zajedno sa svojim vlasnikom. Samo preko brijega niz golu planinsku kosu stećci su na vjetru grobu šaputali svoje nemušte znakove i riječi. I ove je godine Dušni dan i dan Svih svetih pošao Golom Brdu, svom grobu. Oba u bijelom. A na grobu, zaštićena grobnim suhozidom još trava zelena i u njoj se bijeli kunica, hajdučka trava, procvjetala, kao da je proljeće.
A majka je mirno snivala u našoj obiteljskoj grobnici u groblju na padini nedaleko od Crkvine. Drvo ponad njena groba, stolista - albicia, uvijek se kasno razgrana. Ne napravi hlada kad je misa tamo negdje o sv. Anti, ali zato cijelo ljeto i cijelu jesen i duboko u zimu, sve do Svih svetih i Dušnog dana, svojim vitkim i dugim granama na kojem su listovi stolisti miluje njen križ, njenu grobnu ploču, kao da svojim vrhovima želi dotaknuti njeno lice na slici. I u miru vječnosti, majka i stolista žele čuti svaki otkucaj zvona sa Sv. Petra i Pavla. A, tu se, kod njena groba, tako dobro čuju.
I priča majka stolisti o tom Sv. Petru i Pavlu.
- To mi je k’o druga kuća. Tu, na Gospinu oltaru, tu nas je fra Blago vjenčao. Izišao je iz bolnice za to vjenčanje, i vratio se opet. Ja sam tada radila u bolnici.
- Bile su to teške godine, zatreperila je stolista šapatom.
- Jesu, ali ih se nismo bojali. Nas smo oboje već prošli Ćelovinu i samice, a moj je svekar za naše vjenčanje već nekoliko godina bio u Zenici.
- Nisi ga ni znala, ni on tebe…
- Ne, zato smo na bračno putovanje išli u Zenicu.
Zašutjeli su oboje. Stolista je pjevušila na vjetru majčinu grobu. Milovala ga. Davala mu svu svoju ljubav hladom i mirisom tako jedinstvenim.
- I svu sam svoju djecu u tom Sv. Petru i Pavlu krstila.
- Baš svu!
Svih osmero, jer samo je ta crkva bila u gradu. Lijepo je to bilo. Ta krštenja, ti fratri, te prve pričesti, sv. krizme.
- Da. Osmero djece!
Dvadeset i četiri slavlja. Cijelim smo bićem i dušom uvijek moj muž i ja Bogu zahvaljivali da smo sa svojom djecom sve to prošli. Sve ih krstiti, pričestiti, krizmati. Koliki su roditelji za to sve bili uskraćeni. Djeca bi pri porodu umirala, umirala rajna s godinu, dvije, nas je dragi Bog u tome blagoslovio. Danas oni imaju svoju djecu.
- To su ovi što dolaze na tvoj grob.
- Da, oćutio si to svojim granama i listovima.
- I mole, da vidio sam. Nego, moram lišće do Svih svetih sačuvati. Sad će to skoro, ali su noći već dobro hladne.
- I do Dušnog dana. Ja volim krizanteme.
- To tvoja djeca znaju, donesu ih cijele naramke.
- Znam da znaju, osobito ljubičaste.
Utihnuo je razgovor. Majka je snivala vječnim snom na sunčanoj strani koja u naručju drži groblje. Otkucava zvono Sv. Petra i Pavla. Zvoni večernji anđeoski pozdrav. Majka i albicia mole.
Pobožno i tiho, tiho. Putem prema groblju kroče Svi sveti i Dan svih vjernih mrtvih. U naručju im krizanteme. Najviše je ljubičastih.