Podjele i hegemonističke perspektive nikada ne bude nadu ni u što dobro

Danas je na Sveučilištu u Mostaru bila velika svečanost. Papinskom izaslaniku u BiH mons. Luigiju Pezzutu danas je uručen počasni doktorat. Ovom prigodom u razgovoru za Večernji list BiH nuncij je govorio o tome što mu znači ovaj događaj, porukama koje želi prenijeti, ali i o svim problemima s kojima se suočava BiH, njezini narodi, a osobito o djelovanju Katoličke crkve u BiH te nezaobilazno o utjecaju pandemije koronavirusa na sve sfere života i djelovanja.

Bit će vam danas dodijeljen počasni doktorat Sveučilišta u Mostaru. Što vam znači ovo priznanje? Koja je vaša poruka ovom prigodom?

Doista, uvjeren sam kako su doktorati “laboris causa” oni koji stvarno vrijede. Međutim, i honoris causa prikladno je oruđe koje se koristi na svim sveučilištima u svijetu, koje služi prepoznavanju i fokusiranju muškaraca i žena angažiranih u različitim i složenim službama na korist društva, ne samo na kulturnoj već i na operativnoj razini. Treba uzeti u obzir kako je djelovanje uvijek vanjski odraz duhovnih vrijednosti koje, u konačnici, čovjek gradi u sebi proučavanjem i promišljanjem.

Poruka koju bih ovom prilikom želio poslati vrlo je jednostavna: u krajnje frenetičnom, pragmatičnom i tehničkom društvenom kontekstu, poput ovoga u kojem trenutačno živimo i djelujemo, ne bi bilo naodmet kad bismo se povremeno zaustavili i preispitali te ušli - da tako kažem - u stanje konstruktivne krize, napetosti, odnosno stjecanja sve dubljeg razumijevanja onoga što jesmo, odakle dolazimo, kamo idemo, koji je pravi smisao ljudskog života. Za mlade ovo je temeljna vježba jer će na tim temeljima, na ovoj čvrstoj “stijeni”, moći graditi svoju budućnost, a da se zgrada ne uruši neizbježnim dolaskom životnih oluja. A odraslima zaustavljanje i samoispitivanje jamči učvršćivanje onoga što su prethodno izgradili.

Čest ste gost Sveučilišta. Kako vidite ulogu ove obrazovne i društvene institucije imajući u vidu nezadovoljstvo katolika s obzirom na njihov status u državi i njihovo iseljavanje u potrazi za pravednijim i sigurnijim okružjem? Što biste im preporučili?

Od početka moje misije u Bosni i Hercegovini Sveučilište u Mostaru predmet je mog upoznavanja i divljenja. Iako ono u pravnom smislu nije izričito katoličko, u njemu ipak vlada kršćansko i katoličko ozračje. Stoga, da ne postoji, bilo bi potrebno i primjereno o njemu razmišljati i otvoriti ga.

Njegova uloga, u društvenom kontekstu kakav je naš, karakteriziran osjećajem neizvjesnosti i ozbiljnim problemom iseljavanja mladih, od vitalne je važnosti ako želimo odgojiti građansku savjest mladih građana Hercegovine, ali - rekao bih - i cijelog bosanskohercegovačkog područja. Građanska svijest znači osjećaj pripadnosti nekoj zemlji, za koju svaki građanin može reći: ovo je moja zemlja od koje ne smijem pobjeći i od koje ne mogu samo očekivati ​​da ću nešto dobiti, već kojoj moram znati i davati kako bih ju obogatio i učinio što prikladnijom i pravom majkom njezine djece. Sveučilišta i općenito škole, na svim razinama i područjima, trebali bi odgajati građansku svijest. Kako? Prenošenjem znanja, koje nije samo intelektualno ili samo stjecanje određenog adekvatnog zanimanja, nego, prije svega - rekao bih – i pružanjem svih onih osnovnih vrijednosti koje omogućuju suočavanje s globalnim životnim izazovima.

Crkva u BiH suočena je sa stalnim izazovima. Koliko uspješno odgovara na njih?

Suočavanje sa stalnim izazovima već je znak uspjeha. Hrabrost je vrlo važna u suočavanju sa svakodnevicom. Oduvijek sam se jako divio ovdašnjim predanim biskupima, svećenicima, redovnicima, redovnicama i zauzetim vjernicima laicima. S druge strane, od samih početaka život Crkve u svijetu i u pojedinim regijama nikada nije bio spokojan i smiren. Za vrijeme posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini biskupi i svećenici, redovnici, i ne samo oni, bili su heroji. Stoga, može se reći da je lokalna Katolička crkva osposobljena za udarce prouzročene unutarnjim problemima od kojih, u biti, nijedna crkva na svijetu nije izuzeta - kao i za one lokalne poteškoće koje su izravnije povezane s dobro poznatom društveno-političkom situacijom.

U svakom slučaju, ono u što čovjek može biti siguran jest da je sveukupna lokalna katolička zajednica uvijek bila i ostala vjerna svojoj evangelizacijskoj misiji i pastoralu katolika, ne zanemarujući zauzimanje u ekumenskom i međureligijskom dijalogu. Istina je, nije uvijek lako djelovati i održati vlastiti identitet i dostojanstvo u situaciji kada si brojčana manjina i za vrijeme ekonomskih kriza, a čemu se pridodaje i osiromašenje nastalo uslijed gubitka mnogih dobara za vrijeme nacionalizacije. Zapravo, bilo bi potrebno nastaviti s pravednom i nužnom restitucijom – između ostalog i vrlo poželjnom - što bi lokalnoj Katoličkoj crkvi omogućilo veću slobodu djelovanja i učinkovitosti, u korist Božjeg naroda, posebno na području obrazovanja, što bi mogao biti početak rješavanja ozbiljnog pitanja egzodusa mladih, zbog kojega katolička zajednica trpi više nego druge. Ukratko, još je puno toga za napraviti, a od toga, siguran sam, neće odustati ni dušobrižnici ni vjernici.

Cijeli svijet, uključujući i BiH, posljednjih je mjeseci posebno iskušavan zbog pandemije koronavirusa. Kakva je uloga vjere i Crkve u prevladavanju takvih kriza? U stalnom ste kontaktu sa svećenicima i vjernicima. Jesu li nova pravila života, posebno fizička udaljenost, utjecala na život Crkve?

Puno se govorilo o koronavirusu i razgovarat ćemo o njemu dok se ne iskorijeni. Razgovorom o tome, i u ovoj prigodi, riskiramo ponavljanje uobičajenih promišljanja. Što se tiče lokalne Katoličke crkve i njezina djelovanja tijekom pandemije, moramo reći da ono nikada nije ni prestalo, jer vjera i molitva tijekom životnih iskušenja - najveća trenutačna kušnja je koronavirus - uvijek su od temeljnog značaja; vjera i molitva ulijevaju hrabrost i obnavljaju nadu. Vjera nam zapravo govori da Bog, kršćanski Bog, nikada ne napušta svoj narod. Crkva na taj način pridonosi duhovnom prevladavanju COVID-19. A njegovo je fizičko iskorjenjivanje na znanstvenicima i političkim vlastima.

Već ste dugo diplomatski predstavnik Vatikana u BiH. Osobno, kako vidite ovu zemlju? Kad razgovarate o BiH sa strancima, što im kažete? Koliko ste zadovoljni suradnjom s državom i poštivanjem Temeljnoga ugovora?

Kako bismo imali realnu viziju bilo koje zemlje, mislim da je potrebno, prije svega, sagledati je i promatrati kao cjelinu. Gledano u toj sveobuhvatnoj perspektivi, BiH napreduje njoj svojstvenim i urođenim korakom. Zapravo, svaki narod slijedi svoj tempo koji je u skladu s njegovom naravi. Međutim, ne smiju se zanemariti doprinos i shodnost savjeta i uputa izvana, a uvijek u skladu s lokalnom autonomijom. Stoga, možda bi bilo primjereno kombinirati vlastitu političku zauzetost i primjerenu pratnju - podršku međunarodne zajednice, a sve usmjereno k dobru ljudi, dobru cijelog naroda, u pravnoj jednakosti svih njegovih sastavnica, posebno tamo gdje postoji multietnički, multikulturni, multireligijski i višejezični kontekst.

Ukratko, djelovanje svih uključenih strana u sinergiji i jedinstvu, ne isključujući akciju konstruktivne oporbe, moglo bi dati dobre rezultate, također zato što podjele i hegemonističke perspektive nikad ne bude nadu ni u što dobro. Što se tiče Temeljnog ugovora sa Svetom Stolicom, opće je poznato da su mješovita povjerenstva, počevši od 2007. godine, radila i nastavit će raditi na provedbi njegove primjene. Međutim, ovaj proces - unatoč svim naporima - još nije donio nikakve rezultate. Nadalje, strana Svete Stolice - koja je već imenovala i priopćila imena svojih članova u novom Mješovitom povjerenstvu, nakon općih izbora 2018. - još uvijek čeka imena članova koji će predstavljati bosanskohercegovačku izvršnu vlast u navedenom Povjerenstvu kako bi se moglo nastaviti s radom. Jasno, bilo bi poželjno da se to dogodi što prije.