Proslavljeni je nogometaš i nogometni trener iz Mostara Franjo Džidić preminuo je u 86. godini života. Radi se o sportskoj legendi, čovjeku koji je imao zapaženu karijeru i kao nogometaš i kao trener.
Upisan je u povijest kao čovjek koji je prvi u grad na Neretvi donio krunu prvaka države. Uspjeh je tim veći što je titula osvojena 2005. godine, kada je HŠK Zrinjski slavio i svoju stotu godinu postojanja. Zrinjski se od svoje legende oprostio dirljivim riječima na društvenim mrežama.
Bogata karijera
Wikipedia navodi kako je počeo s nogometom 1955. godine.
Otac mu je bio rudar i stanovali su u rudarskoj koloniji pored tadašnjeg Veležova igrališta (današnje "Staro Veležovo" ili "Staro igralište", kvart u gradu Mostaru) pa je počeo trenirati u nogometnoj školi tadašnjeg Veleža. Tada su u to doba postojali samo juniori i igrao je u toj juniorskoj selekciji sve do 1958. godine. Godine 1958. dogodio se njegov prvi nastup za prvi sastav Veleža i bio je prvi junior iz njegove generacije koji je nastupio za prvu momčad.
Okosnica tadašnjeg Veleža bili su Barbarić, Dilberović, Radiljević, Handžić, Zelenika i Mujić. Najveći uspjeh njegove generacije dogodio se 1966. godine kada su sa zagrebačkim Dinamom podijelili drugo i treće mjesto, dok je tada državni prvak bila FK Vojvodina iz Novog Sada.
U Veležu je igrao do 1969. i tada je otišao u čapljinski Borac gdje je ostao tri sezone. Tada je imao i nekih ponuda za odlazak u inozemstvo, ali ipak ostaje u Mostaru, gdje je ostao do kraja svoje igračke karijere. NK ''Borac'' Čapljina tada ulazi u drugu ligu što je bio ogorman uspjeh. Igrao je u Borcu do 1972. godine, kada dobiva poziv od vodstva tadašnje Mladosti Lištica da igra i da ujedno bude trener. Igrao je tada za Mladost ujedno ih trenirajući dvije sezone. Prve godine su ušli iz regionalne u republičku ligu, a ušli su i u kvalifikacije za Drugu ligu – Zapad, ali to je tada bio suviše veliki zalogaj za tu sredinu. Tadašnji dobitak za grad jeste napravljen travnjak na Pecari koji postoji i dan danas u Širokom Brijegu.
Trenerski put
Poslije toga uslijedilo je treniranje mostarske Lokomotive, pa Borca iz Čapljine i onda je punih šest godina bio pomoćni trener u Veležu. Asistirao je Vukašinu Višnjevcu, Milošu Milutinoviću i Muhamedu Mujiću, a s Militinovićem su osvojili kup 1981. godine i to je prvi trofej donesen u Mostar na saveznoj razini. Jednu godinu bio je i nogometni instruktor na nivou Hercegovine, a onda odlazi u Trebinje za trenera Leotara.
U Trebinju je bio četiri godine i u Leotaru je napravio izuzetan uspjeh. Oplemenio je trebinjski nogomet i stvorio dosta igrača koji su kasnije stekli nogometni ugled i znanje. Uglavnom je poveo igrače iz Mostara koji nisu mogli igrati u Veležu i u Leotaru su stekli afirmaciju. To su bili Rahimić, Lučić, Rončević i Stipe Jurić, a nakon 4 godine provedene u Trebinju vraća se u Mostar. Nakon toga odlazi u bugojansku Iskru s kojom ulazi u Prvu ligu i tu se zadržava dvije godine. Tada se vraća u Velež u ekipu u kojoj su bili Kodro, Gudelj, Joško Popović, a prve korake tada je napravio i Igor Musa. Bio je ujedno i posljednji trener tadašnjeg Veleža prije Domovinskog rata. Nakon rata, prvo odlazi u Šibenik gdje trenira istoimeni klub u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi. Nakon Šibenika odradio je jednu polusezonu u NK Samoboru koji je tada bio drugoligaš, a zatim se vratio u Mostar. Tada je preuzeo HNK Cim i s njime osvojio prvo mjesto u Drugoj nogometnoj ligi Herceg-Bosne bez izgubljene utakmice.
Iz Cima je otišao u NK Široki Brijeg i u dvije sezone s njime osvojio dva prva mjesta u Prvoj ligi Herceg-Bosne. Nakon toga dolazi u Zrinjski, a zatim i jednu polusezonu odlazi u NK Redarstvenik. Uslijedio je odlazak u HNK Ljubuški, a onda ponovo povratak u Široki Brijeg gdje je bio trener omladinske škole. Najveći uspjeh sa Zrinjskim Franjo Džidić po prvi put je vodio Zrinjski u kvalifikacijama za prvaka Bosne i Hercegovine. Iz Prve nogometne lige Herceg-Bosne, Zrinjski i Široki su išli u Sarajevo gdje su ih čekali FK Sarajevo i NK Čelik Zenica.
Zrinjski je na tom završnom natjecanju pretrpio dva poraza. Nakon toga preuzeo je nogometnu školu Zrinjskog i bio šef struke. Opet je uslijedio odlazak u Široki jednu godinu i tada se vraća u Zrinjski. Godine 2005. osvaja prvo mjesto u Nogometnoj Premijer ligi BiH i to ulazi u povijest kao prvi naslov prvaka države koji je došao u Mostar. Uspjeh je tim veći što je titula osvojena 2005. godine, kada je HŠK Zrinjski slavio i svoju stotu godinu postojanja. Zrinjski je tada imao izuzetnu generaciju igrača od Rajovića, Karlogana, Miloševića, Džidića, Vidića, Smajića, Mitrovića i svih ostalih koji su tada igrali. Sportski savez Grada Mostara dodijelio mu je nagradu za životno djelo 2009. godine.