Prvi pokušaj okončanja rata i mirovnoga rješenja u zaraćenoj Bosni i Hercegovini bio je Vance-Owenov plan s deset pokrajina i Sarajevom kao distriktom koji su u siječnju 1993. godine sugovornicima s hrvatske, bošnjačke i srpske strane predložili američki i engleski diplomati, piše Večernji list BiH.
Cyrus Vance i lord David Owen iznijeli su detaljan mirovni plan sa zemljovidom pokrajina koje su bile ustrojene po nacionalnom načelu, dok bi glavni grad Sarajevo trebao biti razvojačeni distrikt sa sjedištem središnje vlade. Hrvati su tijekom rata u BiH dosljedno pokazivali spremnost na prihvaćanje svih mirovnih planova koje je međunarodna zajednica predlagala, uključujući i Vance-Owenov plan iz 1993. godine.
Ovaj plan, koji su potpisali predstavnici Hrvata i Bošnjaka, a odbacili i Srbi, imao je za cilj uspostavljanje mira. Poslije je svoj potpis povukao i Alija Izetbegović. Unatoč hrvatskom prihvaćanju, plan je na kraju propao, što je dovelo do produbljivanja sukoba, posebno između Bošnjaka i Hrvata.
Provodili plan
Vance-Owenov plan, izrađen pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice, bio je jedan od prvih sveobuhvatnih prijedloga za zaustavljanje rata u Bosni i Hercegovini. Plan je predviđao podjelu zemlje na deset provincija, pri čemu bi svaka od njih imala određeni stupanj autonomije. Provincije su trebale biti nacionalno miješane kako bi se osigurala ravnoteža među trima konstitutivnim narodima. Predstavnici Hrvatske Republike Herceg Bosne, na čelu s Matom Bobanom, prihvatili su plan i obvezali se na njegovu provedbu. Time su Hrvati još jednom pokazali spremnost na suradnju s međunarodnom zajednicom i na traženje mirnog rješenja konflikta. Međutim, Srbi, predvođeni Radovanom Karadžićem, odbili su plan jer nisu željeli odustati od teritorijalnih osvajanja. Istodobno, bošnjački čelnici, premda su ga formalno potpisali, pokazali su oklijevanje u njegovoj provedbi, što je dodatno zakompliciralo situaciju.
Neuspjeh provedbe Vance-Owenova plana doveo je do eskalacije sukoba između Bošnjaka i Hrvata, koji su dotad uglavnom bili saveznici protiv srpskih snaga. Ova eskalacija sukoba bila je posebno tragična jer su Hrvati već ranije prihvaćali i druge mirovne prijedloge poput Carrington-Cutileirova plana, koji je također bio odbačen zbog neslaganja među bošnjačkim i srpskim političkim vodstvom. Unatoč činjenici da su Hrvati dosljedno prihvaćali sve mirovne prijedloge, međunarodna zajednica nije uspjela osigurati njihovu provedbu. Umjesto toga, političke i diplomatske odluke međunarodnih aktera često su pogodovale jačanju napetosti između naroda u Bosni i Hercegovini. Hrvati su, uz svoje napore da postignu mir, pružali i humanitarnu pomoć, spašavali izbjeglice i sudjelovali u raznim akcijama usmjerenima na ublažavanje ljudske patnje. Njihova uloga u spašavanju tisuća bošnjačkih civila iz Bosne i njihov doprinos humanitarnim konvojima ostali su nedovoljno priznati.
Širi kontekst
Međunarodna zajednica je poslije, kroz presudu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), optužila i osudila šestoricu čelnika Herceg Bosne za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu (UZP). Presuda, koja je implicirala i uključenost Republike Hrvatske, izazvala je ogorčenje među Hrvatima jer su bili jedini koji su dosljedno prihvaćali mirovne planove. Ovakva optužba zanemarila je povijesni kontekst i doprinos Hrvata miru u regiji.
HVO i Hrvatska vojska tijekom sukoba osiguravali su koridore za prolazak humanitarne pomoći, za razliku od nekih drugih strana koje su često blokirale takve napore. Hrvatska je otvorila svoja vrata za izbjeglice svih nacionalnosti, čime je pokazala humanitarno lice u jednoj od najtežih kriza u suvremenoj europskoj povijesti. Nepravedne presude protiv hrvatskih dužnosnika ostavile su trajnu sjenu na povijesnu ulogu Hrvata u sukobu u Bosni i Hercegovini. One su dodatno pogoršale međunacionalne odnose i otežale proces pomirenja u regiji. Ipak, važno je naglasiti da su Hrvati kroz cijeli sukob pokazivali dosljednost u svojim nastojanjima da postignu mir i da su njihovi napori trebali biti priznati i cijenjeni.
