Snježana Köpruner istinski je primjer osobe koja voli Bosnu i Hercegovinu. Zadranka, s dugogodišnjom adresom u Njemačkoj, gdje je radila kao veoma uspješna konzultantica njemačkim tvrtkama pri analizi tržišta i analizi troškova, odlučila je svoj poduzetnički duh donijeti na ove prostore i tako je BiH postala njezin dom. Prepoznajući blagodeti zemlje i vrijedne ljude počela je, zajedno sa suprugom, ulagati u konkretne i velike projekte, obnovila je rad tvornice GS u Travniku koja danas broji oko 500 zaposlenih i čija je prosječna starost 31 godina. S velikom ljubavlju obnovila je i kuću Ive Andrića koji bi, smatra, svima trebao biti uzor. Još je mnogo lijepih projekata koje gospođa Köpruner vidi kao važne i o njima doista vizionarski razmišlja.
U razgovoru za Hrvatski glasnik govorila je koliko joj je stalo da njezini radnici budu zadovoljni i ostanu u svojoj domovini te da je izuzetno važno ulagati u obrazovanje i podhitno graditi pravnu državu.
HG: Gospođo Kopruner, Vi ste dosta zanimljiva osoba i mnogo se o Vama govori. Otkud toliki entuzijazam da ulažete u od životne važnosti institucije i to još u vremenu kada mnogi dižu ruke od ove zemlje?
Köpruner: Mislim da je jako važno pružiti šansu mladim ljudima kako bi ostali u svojoj domovini i dati im do znanja da samo oni mogu ovu zemlju dovesti na pravi put. Proces je dug, ali nije nemoguć. Treba dati isto tako priliku onima koji su napustili BiH iz raznih razloga, da se vrate, ponuditi im dobro plaćena radna mjesta kako bi nam svojim iskustvom pomogli u razvoju.
HG: Prepoznaju li institucije u BiH ljude poput Vas, koji ste uložili svoj novac u razvoj gospodarskih firmi?
Köpruner: Institucije uglavnom ne prepoznaju, ali neki ljudi u tim institucijama izuzetno cijene ovo što radi naša firma, tj. otvara nova radna mjesta. Mišljenja sam da u BiH ima izuzetno dobrih poslodavaca i da rade isto što i naša firma.
HG: S kakvim ste se sve preprekama suočavali ili je proces otkupljivanja GS-a tekao „glatko“?
Köpruner: Kod privatizacije proces nije tekao glatko, ali smo se uspjeli izboriti. Prepreke su uobičajene i nisu ništa posebno, neke dozvole čekate nešto dulje ili, neki ljudi misle da ne radite po zakonu i trude se usporiti realizaciju. Mislim da to nije politika, već samo pojedinci koji nemaju ništa pametnije. Svakako da nam je rad u zakonskim okvirima bio i ostao prvi prioritet.
HG: Koliko danas GS broji uposlenika, suočavate li se s nedostatkom radne snage?
Köpruner: Danas nas je u GS-TMT d.o.o. točno 494, prosječne starosti od 31 godinu. Nedostatak radne snage je za sada minimalan, ali je izbor sve manji. Mi nastojimo svojim socijalnim programima, kao i dobrim plaćama zadržati zaposlenike.
HG: Pročitala sam negdje da Vam je cilj da vaši radnici budu zadovoljni. Na koji način ih stimulirate i potičete da ostanu u BiH?
Köpruner: Samo zadovoljni radnici mogu ostvarivati dobre rezultate. Veća fluktuacija znači i veće troškove kroz veći škart i kroz veće troškove obuka. Dakle zadovoljan radnik će ostati dulje i davati će bolje rezultate. „Zadovoljan radnik“ je naša poslovna politika, a naš moto citat iz Andrićevog Ex ponta „Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo“.
HG: Što uočavate, koliki je Bosna i Hercegovina potencijal?
Köpruner: Mišljenja sam da BiH ima veliki potencijal kako u ljudima kojima je ona domovina, tako i u prirodnim bogatstvima. Ono na čemu trebamo intenzivno raditi je obrazovanje, jer to je naša budućnost. Danas je ono palo na jedan izuzetno loš nivo. To osjećamo najbolje mi u privredi. Sljedeće je pravna država. Nju nam neće nitko pokloniti, za nju se treba izboriti. To je zadatak generacije koja dolazi. Moja generacija na žalost nije uspjela uspostaviti pravnu drzavu i suzbiti korupciju. U ovako maloj i bogatoj zemlji treba samo malo dobre volje i sve se brzo može promijeniti.
HG: Kako gledate na političke prilike u ovoj zemlji? Koliko su one te koje sputavaju njen napredak?
Köpruner: Prvo što treba reći je da graditi nacionalnu državu na multinacionalnom terenu je konstruktivna greška. Na ovaj način to ne može uspjeti. Treba mijenjati konstrukciju ukoliko želimo uspjeti, međutim i u ovakvim uvjetima ne treba srozavati opće dobro kao i obrazovanje i vladavinu prava. Jasno na probleme obrazovanja i pravne države najveći utjecaj ima politika. Nitko u politici nema viziju kako BiH treba izgledati. Na zadnjim izborima smo vidjeli da niti jedna politička stranka nije izašla sa ekonomskim programom, kako da građani u BiH žive bolje. Program se svodi na borbu za sjedalice u javnim poduzećima. Bolji život građana bi trebao biti glavni program i odnosi se na sve građane. Međutim oni plaše građane jedne drugima i tjeraju ih da napuste svoju domovinu u kojoj ne vide budućnost za svoju djecu. Mislim da je razlog za to neposjedovanje potrebnih kompetencija za vođenje države i izmišljanje problema koji postoje samo u njihovim glavama. Izmišljeni identiteti i za njih vezani problem različitih jezika te različitih varijanti povijesti, neće nas daleko dovesti. Mislim da politika i mediji koji je prate moraju promijeniti strategiju i preći sa modusa mržnje u modus poštovanja i razumijevanja.
HG: Bili ste jako oštri i kritizirali ste vlast kada je došlo do poskupljenja struje u BiH, a opet se nova poskupljenja najavljuju? Kako Vi gledate na ova svagdanja poskupljenja i imaju li opravdanja?
Köpruner: Cijena električne energije treba biti strateška prednost bosanskohercegovačkih građana i privrede, jer BiH proizvodi dovoljno struje za svoje potrebe. Druge zemlje imaju druge prednosti i koriste ih za dobrobit svojih građana. Zbog čega ne i BiH? Za poskupljenja ne vidim velikih razloga. Razlog da je struja na berzi u Budimpešti, na koju najveći utjecaj ima cijena plina, 5 puta veća nego je mi plaćamo, nije razlog za poskupljenje, sve dokle je proizvodimo dovoljno za vlastite potrebe. Elektroprivreda je javno poduzeće i treba raditi za dobrobit građana koji su je osnovali, a ne političkih stranaka.
HG: Zahvaljujući Vama, rodna kuća Ive Andrića je također obnovljena i zaista doprinosi razvoju turizma u Travniku. Kako se u Vama rodila potreba da je obnovite?
Köpruner: Žalosno je da Travničani nisu prepoznali od kakvog je značaja Ivo Andrić za Travnik, kao i Sena Jurinec, jedna od najvećih sopranistica, isto tako rođena u Travniku. Ako sami negiramo vlastite veličine, kako možemo očekivati da nas drugi cijene. O veličini Ive Andrića ne treba pričati, trebamo biti sretni da je naš, trebamo ga čitati i prezentirati, on spada u najbolje od nas. Za mene je velika čast da smo imali priliku njegovu rodnu kuću obnoviti i dovesti u nju kulturne događaje. To smo napravili uz pomoć direktorice Zavičajnog muzeja u Travniku gospođe Fatime Maslić i kustosa Muzeja Rodna kuća Ive Andrića gospodina Enesa Škrge.
HG: Sve što ste do sada učinili, učinili ste za dobrobit zajednice. Koliko Vas osobno to ispunjava?
Köpruner: Da sam u prilici i mogućnosti učiniti nešto za zajednicu u kojoj živim je za mene velika privilegija i želim se zahvaliti svima koji mi u tome pomažu, a ima ih na sreću dosta. Ivo Andrić je sav novac koji je dobio za Nobelovu nagradu dao za osnivanje narodnih biblioteka, zar nam on ne može biti uzor. Za sve što je napravio on se odužio svom zavičaju.
HG: Što biste željeli za budućnost ove zemlje, odnosno jeste li optimistični ili pesimistični kada je njena budućnost u pitanju s obzirom da nezvanične statistike govore da u njoj realno živi manje od tri milijuna stanovnika?
Köpruner: Ratne i poslijeratne politike su nas dovele do gotovo biološkog istrebljenja. Što nam to govori? Mržnja ubija, a nacionalizam je smrt svake nacije. Mržnju trebamo zamijeniti ljubavlju i razumijevanjem i ljudi će se početi vraćati. Luđačku košulju koju su nam početkom 90-ih navukli. trebamo konačno skinuti i početi živjeti kao normalni građani. Politika treba pružiti nadu mladim ljudima i činiti sve da građani u ovoj zemlji mogu živjeti dostojno čovjeka. A za to ne treba puno, dobra vizija i ljudi koji vjeruju i mogu uzeti stvar u svoje ruke. Mislim da su to ovi mladi ljudi od danas i da budućnost pripada njima. Moja generacija, na žalost, u tome nije uspjela, našoj djeci smo ostavili zemlju u lošijem stanju nego su nam je naši roditelji ostavili.