I dok se na sva zvona u BiH govori o edukaciji mladih, prevenciji raznih vrsta ovisnosti, djeca nikada nisu bila više izložena iskušenjima. Na samo nekoliko metara od osnovnih ili srednjih škola strateški su raspoređene kladionice koje uglavnom ne biraju klijentelu. Umjesto užine, djeca sve češće na odmoru uplaćuju listiće za što im je potrebno svega nekoliko minuta. Prema rezultatima istraživanja vezanim uz igre na sreću, svaki peti stanovnik BiH svakodnevno se kladi. Stoga ne čudi podatak da je BiH prva po broju kladionica po glavi stanovnika. Ne čudi ni što u ovakvom društvu ljudi pokušavaju iznaći bilo kakav način da zarade makar i kockanjem, ali čudi što su u taj moderni porok uvučena i djeca.
Svi kockaju
Naime, pored velikog broja osnovnih i srednjih škola nalaze se kladionice u koje nerijetko zalaze maloljetnici. Toliko su blizu da tijekom malog petominutnog odmora djeca mogu ispuniti listić i vratiti se na vrijeme u školu. Roditelji su razočarani. Ono što zabrinjava jeste činjenica da u kladionice ulaze djeca od deset godina, a oni stariji koji imaju petnaest ili šesnaest godina, postali su redovita pojava. No, u cijeloj priči oko kladionica čini se da su i roditelji digli ruke, jer su nemoćni u borbi s lokalnim vlastima, jer većina kladionica nije otvorena, niti dozvolu dobila na svoju ruku. Nažalost, postoje i podaci o tome da su i roditelji sudionici, jer većina mlađih osoba u kladionicu je prvi put ušla uz dozvolu roditelja koji često šalju djecu da uplate listiće za njih, a potom dopuste da se i sami klade. U velikom broju slučajeva, na ulaznim vratima kladionica nema natpisa da je zabranjeno klađenje mlađima od 18 godina. Čini se da je profit iznad svega pa tako i u kladionicama jer je vlasnicima kladionica interes što više zaraditi.
Zakon nedorečen
Sudionik je i država koja nikada nije jasno uredila ovu oblast, a kako je veliki broj zakona u državi nedorečen tako je i ova oblast ostala nedorečena u svojim zakonskim rješenjima. Naime, Zakon o igrama na sreću jasno propisuje da kladionice ne bi trebale biti u neposrednoj blizini školskih ustanova, ali ne propisuje koliko je to metara. Naime, kladionice nisu u to vrijeme kada su pravljeni odgovarajući propisi bile ni obuhvaćene, nije se ni znalo da će se to događati, tako da taj propis koji govori o tome gdje se mogu nalaziti kladionice nije precizno nigdje evidentiran. S druge strane, kocka ne bira klijentelu – njoj su skloni svi, iz svih slojeva društva, a tome naročito pogoduje teška ekonomska situacija u kojoj ljudi pokušavaju iz minimum uloženog doći do maksimalnog dobitka. Pored toga, kladionice su i mjesta na kojima dolazi do narušavanja javnog reda i mira, a obveza radnika je držati maloljetnike dalje od njih. Osoba koja radi u kladionici ne smije dopustiti maloljetnoj osobi obavljanje uplate u kladionici. Ona se po Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira može kazniti od 300 do 900 KM, međutim malo se tko toga i pridržava. Isto tako kada je u pitanju profit, samo u Federaciji BiH naplati se po osnovi jednokratnih koncesija oko sedam milijuna eura, dok se po osnovi poreza, zahvaljujući njihovom radu, godišnje ubere oko 15 milijuna eura.
