Nije ti to ništa posebno. Ja sam direktoru rek’o da umjesto mladom kolegi dade otkaz meni, da me stavi na tu listu. Taj momak s posla ima dvoje male djece i nezaposlenu ženu. Plaća mu treba samo za pelene. Žao je meni mladih ljudi. Nikakve perspektive nemaju. A moja su djeca odrasla i ne treba mi k’o njemu. Direktor me sasluš’o, prist’o i to je to. Nije mi sad drago što se o tom piše, nisam ja želio da se sazna. Al’ isprič’o sam svom prijatelju što sam uradio, on me sasluš’o, nije ništa govorio, već otiš’o kući i sve napis’o na Facebooku. Poslije mi je rek’o da je nakon razgovora sa mnom najprije popio apaurin. Eto, tako je bilo – govori 51-godišnji Bišćanin Ajid Sarkić.
Tako sam odlučio
Dok sjedimo u dvorištu njegove kuće dva-tri kilometra udaljene od središta Bihaća, pokušava nas uvjeriti da nema baš ničeg posebnog u tome što je odlučio kolegi s posla pokloniti svoje radno mjesto na kojem je mjesečno zarađivao sigurnih 900-1000 konvertibilnih maraka (oko 4000 kuna) i u šestom desetljeću života krenuti ispočetka.
– Osam godina sam ja uzgaj’o šampinjone i sad ću se opet vratit tome. Jest da tu ima posla i da mi je lakše bilo na ovom radnom mjestu gdje sam bio poslovođa, ali tako sam odlučio. I dok drugima svi čestitaju kad dobiju pos’o, mene, evo, tapšu po ramenu i čestitaju mi jer sam – dobio otkaz. Zvao me i gradonačelnik Albin Muslić i kantonalni premijer Hamdija Lipovača. Svima je to nešto čudno. Ima i onih koji kažu da nisam normalan. Ma, ja ti para nikad nisam im’o, al’ sam sretan jer imam auto, ženu, kuću, zemlju i djecu – kaže Sarkić.
Priča o Ajidu Sarkiću s Facebooka je brže obišla Bosnu i Hercegovinu nego njegovu ulicu u kojoj se pročulo što je učinio tek kad je susjedu nazvala kći iz Sarajeva i pitala ju je li istina ono što je pročitala na internetu.
– Naš ti je Adi za knjigu napisat. Ja kažem da je on moj penicilin – domeće Derviš Čamdžić, susjed Sarkićevih. Ispriča on da je od Sarkića kupio plac za kuću i da mu je Ajid dao nekoliko metara više zemlje nego što je platio. Ubacuje se tu u razgovor i susjeda Mirza Hasanić, pa od nje i Ajidove žene Suade ubrzo doznajemo kako je Sarkić uopće došao do zemlje.
– Ispod naše kuće je kuća njegova brata. On nije imao puta do kuće pa je Adi posudio pare, kupio okolno zemljište i napravio bratu cestu. Onda je to zemljište prodavao za placeve, da može vratit dug – objašnjavaju. Eh, i ta je epizoda mešetarenja sa zemljištem u životu Ajida Sarkića bila zanimljiva. Zaradio nije ništa, a zemljište je kupcima, uglavnom izbjeglicama iz drugih krajeva BiH, davao na rate pa su mu plaćali tko je kada i koliko mogao. Od jednog je čovjeka za dio duga dobio 50 litara rakije.
– Pit’o ga on može li tako platit, Adi rek’o da može. A onda je tu rakiju podijelio jer ne pije – kaže Suada Sarkić.
Sve se u životu vraća
Za suprugovu odluku da prepusti posao mladom kolegi ona nije znala sve dok se to nije i dogodilo.
– Pazim da ju ne opterećujem. Žena se još nije oporavila od šoka iz rata kada su pijani vojnici nedaleko od nje bacili bombu. Zato joj ni nisam govorio što sam odlučio. Nekako ćemo se nas dvoje već izvući. Vjerujem da ti se u životu sve ono što nekom daš višestruko vrati – nastavlja Sarkić te ispriča da je i njegov otac u životu rado pomagao drugima pa danas ima sve što mu za život treba. Sad, kako će mu se i kada vratiti to što je poklonio posao 28-godišnjaku, Sarkić ne razmišlja.
– Kad sam njemu rek’o da mu je ime bilo na listi, al’ da ću umjesto njega otkaz dobit ja, najprije je bio u potpunom šoku i nevjerici. A onda mu je bilo drago što je tako završilo – govori Sarkić, pokazujući nam da u sporazumnom prestanku ugovora o radu piše da mu otkazni rok ide od 2. srpnja.
– Sad sam na godišnjem – objašnjava.
– Ostavila sam mu travu da pokosi. Sad ne radi pa ima vremena – smije se Suada i priznaje da ju suprugova odluka nije iznenadila jer je on “takav čovjek”. I dok Ajid Sarkić odmahuje rukom i ponavlja da nije navikao da se o njemu toliko priča, susjedi nastavljaju govoriti o drugim dobrima koja je činio.
– Kad se Asimi pokid’o šporet, odma’ je krenuo skupljati novce. Rek’o sam da se o njemu može knjiga napisati – ponavlja Derviš Čamdžić.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
