– Ne razumijem što to ljudi vide u hokeju. Jako sam nesretan što su maksimirske tribine prazne, zar ovdje nikoga ne zanima nogomet. Sjećam se kada sam ovdje dolazio kao igrač, pa tražila se ulaznica više, Maksimir je bio svojevrstan hram nogometa. Sve ovo bez publike nema smisla, govorio je na početku sezone Dinamov trener Vahid Halilhodžić.
KOLUMNA
Nova generacija sportskih novinara više ne hakla, ne druži se na trećem poluvremenu, novinari danas komuniciraju na brzim kavama, novokomponiranim društvenim mrežama, gdjekad u čik-pauzama utakmica.
Tako je, priča mi redakcijski kolega, u utorak na jednom zagrebačkom sportskom događaju, uopće nije važno kojem, sedam od osam novinara bez ustezanja navijalo za to da hokejaši Medveščaka izgube u Klagenfurtu, te da se ta hokejska priča u EBEL-u za ovu sezonu završi.
I ispunila im se želja, a jedan je kolega novinar drugo jutro s olakšanjem rekao: "Uh, napokon smo se riješili tog hokeja".
Spadam u skupinu sportskih fanatika koji od malih nogu odlaze na utakmice Dinama i Zagreba, Cibone, rukometaša i hokejaša Medveščaka, vaterpolista i odbojkaša Mladosti.
Kao novinar, barem sam jednom umočio pero i nešto napisao o svim nabrojenim klubovima. Iako doista ne pišem o kolegama i ne komentiram njihove tekstove, što je, nažalost, slučaj s mnogima, ovaj put su me potaknuli da polemiziram u "ovoj kućici".
Najveća plaća tek 80.000 eura
Košarkaši Cibone bili su dvostruki europski prvaci u velikoj euforiji sredinom osamdesetih, u Draženovo doba, vaterpolisti Mladosti sedmerostruki, rukometaši Zagreba su također dvaput zapiknuli svoju zastavu na Mont Blanc.
Dinamo pamti zlatne šezdesete (Kup velesajamskih gradova), početak osamdesetih i Ćirin bijeli šal (prvenstvo bivše države nakon 24 godine čekanja) kada je 50 tisuća gledatelja na stadionu u Maksimiru bila normalna stvar. Taj isti grad podno Sljemena od ranih 60-tih godina diše i uz Klub hokeja na ledu Medveščak.
Rasprodana Šalata u doba kada je Ivo Robić žario i palio hitom "Samo jednom se ljubi", kraj 80-tih, kada je zapravo sve otišlo k vragu a da toga nismo bili ni svjesni, te kraj prvog desetljeća 21. stoljeća na poseban su način ispisali upravo "oklopnici".
Damir Gojanović, sin proslavljenog Mimija, jednog od najtalentiranijih hokejaša u Zagrebu, odlučio je vratiti hokej Zagrepčanima. Znao je da ga vole, jer to je i sam proživio kao mladi igrač potkraj osamdesetih, a baš se on usudio taj atraktivan sport vratiti u Ledenu.
U dvije godine na utakmicama Medveščaka bilo je gotovo pola milijuna gledatelja, ove sezone u velebnoj Areni Zagreb na četiri utakmice 60 tisuća, srušeni su i mnogi rekordi u prodaji suvenira, a što je najvažnije, rođena je velika ljubav između navijača i kluba.
Pa je tako Robert Kristan, prvi oklopnik Zagrepčana, više od sata dijelio autograme na druženju s navijačima. Iako je stalno iza kacige, ljudi ga u Zagrebu prepoznaju i vole. A siguran sam da neke Dinamove igrače uopće ne prepoznaju.
Prve je godine sve izgledalo pomodno, druga sezona, koja je bila rezultatski slabija, potvrdila je da je Medveščak jednostavno proizvod koji gledatelji, koji usput (ne svojom voljom) kao porezni obveznici financiraju i sve spomenute zagrebačke divove, jednostavno žele kupiti.
Žele kupiti sport u kojem nema fuliranja, a u njemu igraju dečki koji mogu zaraditi do 80 tisuća eura po sezoni. Toliko zarađuje najslabije plaćeni igrač nogometnog ili košarkaškog kluba, a zauzvrat, zapravo, nudi mizeriju.
Nogomet se svima zgadio
Da nisu samo usko ograničeni na sport, pobjedu, poraz i profit, zaokružili bi jednu lijepu sportsku priču. U Medveščaku posebnu pažnju posvećuju borbi protiv svakog oblika nasilja u sportu, na tribinama, pa i u prevenciji u samom društvu. To je klub koji je i ambasador Unicefa, koji je neumoran u brojnim humanitarnim akcijama.
No, Medveščak je i crvena krpa Zdravku Mamiću, Davoru Gopcu, te drugim dužnosnicima jakih zagrebačkih klubova. Naime, Gojanović je novi krokodil u bari koja presušuje. Adut dugogodišnjih sportskih diktatora je: "gdje to taj Medveščak igra i što on u rezultatskom smislu zapravo znači?".
Poruka Damiru je - prste k sebi! I zbog toga Gojanović, kojem grad plaća led i još neke sitnice, zna da će samo uz dobru promidžbu i sposobnosti kvalitetnog poslovnog čovjeka ipak uspjeti u namjeri da se led ne otopi.
I tu negdje dolazimo do odgovora Vahidu Halilhodžiću. Dinamov nogomet nije prvoklasan, ali ima utakmica koje zaslužuju da maksimirske tribine budu puno bolje popunjene.
Ali taj Bošnjak s francuskim naglaskom mora shvatiti da su ljudi koji vode HNS, pa i njihova oporba, ljudi koji vode Dinamo, Hajduk..., tijekom svih ovih godina zapravo narodu zgadili najvažniju sporednu stvar na svijetu, taj čarobni nogomet. Da, sport je velika ljubav, a velike ljubavi nema bez kemije. A ta ljubav, eto, osjeća se pod svodom Ledene. I nije sramota učiti na uspješnim primjerima.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
