Trenutno ste jedan od najzaposlenijih mladih hrvatskih glumaca. Omnibus “Neke druge priče”, predstave “Čovjek koji je spasio Europu”, “Garaža” i “Ovo je mogla biti moja ulica”, samo su neki od posljednjih projekata s kojima ste osvojili i publiku i kritiku. Veoma ste tražen glumac. Molim Vas za komentar!

- Sve ste rekli u ovome “trenutno”, to ništa ne znači, to može biti da je potražnja za novim licem. Nadam se da nije samo to. Mislim da nije bitno imati bljeskove, bitno je trajati.

Povratak na akademiju

Na kojem projektu trenutačno radite?

Ah, ima svega, baš deku salijevam na urbanoj vili u Zagrebu.... E, da bar. Evo najbitnije je to da sam se vratio na akademiju i pokušavam je završiti, jer nisam baš bio najbolji đak do sada. Ako vam išta znači, radimo “Candida” s Krešom Dolenčićem. Pripremam neke projekte, što kazališne, što filmske, ali to je još toliko na staklenim nogama da nemam što reći. Da ne ureknem. Ima se puno ideja... Da citiram TBF, jedan splitski bend iz gore navedene predstave “Garaže”: “Ideje se roje, Bože da mi je samo malo volje...”

U filmu redateljice Ivone Juka “Pogled iz bunara” Nera Stipičević i Vi tumačite mladi bračni par koji se nađe u teškoj dvojbi kad dozna da ona čeka blizance od kojih jedan ima Downov sindrom. Kakvo iskustvo vučete iz rada na tom filmu, s naglaskom na Neru i molim Vas Vaš osobni stav o toj tematici?

Teško mogu iznijeti osobni stav o toj tematici. Teško. To bi bila tema za jedan cijeli feljton. Ukratko, stavovi mog lika se ne poklapaju s mojim osobnim stavovima. Ja kao dio tog para, koji još uvijek matematički čine dvoje ljudi, samo sam pola, a za bilo kakvu odluku, pogotovo tako tešku, potrebna je apsolutna većina. Iskustvo rada na tom filmu: najbitnije mi je bilo što smo imali vrhunske pripreme. Često se za formu kratkog filma i prilazi pripremama da je to “kratki”, pa su i pripreme kraće. Mi smo gotovo mjesec i pol dana radili prije samog snimanja. Samo snimanje je stoga prošlo kao blitzkrieg.

U aktualnoj predstavi “Čovjek koji je spasio Europu” Renea Medvešeka zapao Vas je lik hrvatskog ‘gastarbajtera’. Koliko je ta uloga bila zahtjevna za Vas i jeste li zadovoljni kako je sve ispalo?

- Ovaj intervju je za bh. izdanje Večernjeg lista? E, pa kako sam i ja iz iste, posebice Hercegovine, mislim da je nama to već zapisano u krvi. Koliko su se naši djedovi, stričevi i očevi puta u Njemačkoj udarili po cjevanici od mješalicu, a mi već pravi zdravi osjećamo kostobolju prilikom promjene vremena. Svaka je uloga zahtjevna, barem bi trebala biti. Kad joj se pristupa kako treba. Ispalo je dobro. Jesam li zadovoljan?

Nikad! Do kraja. Eto samo ovaj put možda malko zadovoljniji nego inače.

Rad i lijenost

Prema svemu sudeći, slovite za radoholičara. Imate li uopće slobodnog vremena i na koji ga način upražnjavate. Što Vam služi kao ispušni ventil?

- Ustvari moje prirodno stanje je lijenost, kao i svakoga čovjeka. Cijelo vrijeme se borim sam sa sobom. Dosta šizofrena situacija, mora se priznati. No, umori se čovjek pa katkad mora popustiti, što ujedno dođe kao ispušni ventil. Da sad ne nabrajam što sve radim. To nikoga ne zanima, a i malko je perverzno.

Vječito pitanje za glumce - film ili kazalište. Što Vas više ispunjava i zadovoljava?

- Dobro je to pitanje. Ja sam mislio da je vječito pitanje za glumca “aj reci nešto smiješno?”. Ja sam iz Širokog Brijega, moj prvi doticaj s kazalištem bio je kada sam došao na studij u Zagreb. Glumac sam htio postati još od malih nogu.

Dobro ‘ajde, prvo astronaut, ali imao sam puno plombi. Stoga me prvotno privukao film, čak sam kao klinac i radio u videoteci i gutao sve. Mislim na filmove. Film mi je prva ljubav. To ne umanjuje ljubav prema kazalištu. Glumu bih htio dijeliti na dobru ili lošu. Ne na filmsku i kazališnu, drukčiji su izazovi. Ipak, glavni izazov je da to bude u priliku dobro gdje god.

Stalno ste angažirani u ZKM-u. Kako Vam je raditi u tom ansamblu?

- To je to. To sam htio i odlično mi je.

Kako je bilo raditi s velikim redateljskim imenima poput Paola Magellija, Krešimira Dolenčića, Renea Medvešeka..., s kojima ste ostvarili zapažene uloge? Opišite nam i s kojim od pobrojanih Vam je bilo najugodnije raditi?

- Predstava se radi okvirno oko dva mjeseca, što je skoro kao godišnje doba, jedno lijepo razdoblje. Sa svakim redateljem je to apsolutno novo iskustvo. Svaki puta morate kretati od početka. Tražiti nešto novo u sebi i u svima oko vas. Svaki redatelj nosi svoje svijet, nikakav bauk, svaki čovjek isto. Imao sam sreće raditi s dosta velikima, i to su bili predivni svjetovi.

Na razini sviđanja neću, ne želim i ne mogu govoriti. A, objektivan biti kada si unutra - teško je, barem ja ne znam. Tako da rad sa svakim od njih je bio iskustvo za sebe. Uvijek kada si s trenutnim to je najbitnije. Nema žaljenja za bivšima ni želje za budućima. Tu i sad.

Diplomirali ste ekonomiju. Završili ste, što bi u nas rekli “konkretan” fakultet, a ipak ste se odlučili za glumu. Što je prevagnulo?

Uf što je ekonomija konkretna! Ne znam! Otišao sam na prijamni čisto da vidim, kada sam upao, nije bilo nikakve sumnje. Odustao sam od spašavanja svijeta, kao student makroekonomije i išao spasiti sebe.

Reklama je odrađivanje

Iako ste zabilježili brojne upečatljive uloge u kazalištu, na filmu i televiziji, široj javnosti ste ipak najpoznatiji iz reklame za Tomato. Smeta li Vam to na neki način? Što mislite o svome kolegi Emiru Hadžihafizbegoviću?

Nitko ne radi reklame kao neki umjetnički poziv, to jednostavno odradiš. Drago mi je da je tako dobro ispalo. A smeta li mi? Hm, kako kad. Ne želim graditi karijeru u tom smjeru. O Emiru Hadzihafizbegoviću sve najbolje.

Kako gledate na stanje u mostarskim kazalištima koja se trenutačno nalaze u velikoj krizi. Što biste poručili svojim kolegama koji muku muče s opstankom?

Katastrofa. Mislim da je ta kriza samo posljedica, a uzroci su puno dublji i širih razmjera. Žao mi je. Borba za goli opstanak definitivno nije stanje koje rađa kreativnost. Ne znam dokle je to sve stiglo.

Poručiti ne mogu ništa osim da se drže i bore. Šteta bi bila ostaviti jedan takav grad bez toliko velikog dijela kulture. Nužno bi bilo održati scenu. Isto tako sam svjestan, da uz sve nevolje koje su se sručile na nas kraj, dođe čovjeku da digne ruke od svega. Borba troši mnogo kalorija. Teško je se boriti praznog želuca. A cijela situacija “kod kuće” je veći teatar apsurda nego što se može proizvesti i u puno većim svjetskim kazalištima. Tako da kolege mogu sjesti na zidić i uživati u predstavi, opet teško je uživati kad se radi o vlastitoj glavi.

West Herzegowina Fest

Jedan ste od utemeljitelja West Herzegowina Festa, spektakularne manifestacije, koja se afirmirala kao prvorazredan događaj koji okuplja kreativne mlade ljude iz svih oblasti umjetnosti. Koliko je taj festivalutjecao na hercegovačku mladež i njihovu kreativnost? Gdje ga i kako vidite u budućnosti i ako možete otkriti neke planove za naredni festival?

Nadam se da utječe na mlade ljude i da potiče kreativnost. Zbog toga je i pokrenut. Mislim da je bitno da nastavi s tradicijom, da se ustali. Iako već jest. Sve dok god postoji i jedan mladić ili djevojka koji ga iščekuju i pripremaju nešto za slijedeći, on je nužan. Nužan je i zbog toga što je, za razliku od drugih festivala, okrenut baš njima, mladima, neafirmiranim umjetnicima, ali kao i primjer svima onima koji bi to mogli postati. Bitno je isto, da raste, da širi zarazu kreativnosti. A otkriti vam neću ništa.

Apokaliptično pitanje

Ima li, prema Vašemu mišljenju, Hercegovina potencijala i talenata na kulturnom planu?

Normalno da ima. Štoviše. Hercegovina je ogroman potencijal, jedna velika neispričana priča. Predivna poetika koja se gotovo uvijek krivo čita. Svi stalno govore o srpskom i bosanskom filmu, ne bez vraga, da se razumijemo - on je odličan. Hoću reći da je ili već ili jako brzo vrijeme da se stvori kulturni proizvod s etiketom hercegovački. Da nisu to samo aluminijski otvori, sir ili pršut. Nužno je to gajiti i uzgajati. Koliko puta rekoh nužno? Joj. Ali ima li potencijala? To je apokaliptično pitanje. Ako nema, nema ni nade. A ako nema nade, nema ničega. Mislim da se stvara rapidno ogromna kritična masa i kada taj čir pukne mislim da će da uzburka i šire aspekte društva.

Ovi radnici i umirovljenici dobit će 75 eura veće mirovine: ‘Pravda koja kasni 20 godina’