Čitajući stare, požutjele i odložene knjige, naišao sam na misao slavnog nobelovca:
Bosna i Hercegovina se lijepo dopunjuju kao lice i naličje jednog harmoničnog predmeta. Kada bi, kojim slučajem, ponovno dolazio na svijet, bio bih nesretan kada se ponovno ne bih u Bosni rodio. Svako drugo mjesto je bljutavo - kao neposoljen kruh.
Svidjela mi se piščeva iskrena ispovijest. Prepisao sam je i SMS porukom poslao na nekoliko mobilnih brojeva. Poslao sam je dragim ljudima. Provjerenim, dugogodišnjim prijateljima. Nekoliko minuta kasnije na mobilnom aparatu primijetio sam prispjelu SMS poruku. Iz Baške Vode, s kraćega blagdanskog predaha, javila mi se gospođa Ljilja Raguz. Rođena Sarajka, udana za još rođenijeg sarajevskog Travničanina, velikog suca, predsjednika i odvjetnika Martina, u svojoj poruci piše:
Dragi Josipe, hvala ti na poruci i lijepoj misli našeg nobelovca. Ali - tko zna što bi Ivo danas napisao? Kada bi vidio što su od njegove Bosne uradili, pitanje je - bi li se želio u Travniku ponovno roditi? U svakome slučaju, u našem sve crnjem crnilu, ugodno je ovo čuti i pročitati.
Iskrena ispovijest pisca i dvojba razborite gospođe Raguz, potaknuli su me na pisanje kolumne - Bosno moja, lijepa li si.
I uistinu, kada bi Andrić danas, kao nekada, prošetao sarajevskom čaršijom, kako bi se osjećao u susretu s ljudima neobičnih, dugih, ukošenih, neurednih brada?
Što bi sanjao u sobi 202 svoga omiljenog hotela Europa, kada je njemu, kako kaže, brijanje - kao jutarnja molitva Očenaša.
Konačno, kada bi prošao putem od Bugojna, Širokog Brijega i Mostara do Trebinja, bi li se ponovno želio roditi u ovako neuređenoj zemlji?
I bi li, nakon halabuke oko raspodjele sredstava Ministarstva kulture i sporta, ponovno napisao kako se Bosna i Hercegovina lijepo dopunjuju kao lice i naličje jednoga harmoničnog sustava?
Iz iskustva znam da su pisci, pogotovo pjesnici, pouzdan izvor na kojemu je moguće doživjeti stvari o kojima su pisali ili stihove slagali. Čitajući ono što je Andrić govorio o svome odnosu prema Bosni i Hercegovini, bez najmanje dvojbe, potpisao bih svaku riječ i svako slovo. Zašto bih to uradio?
Suvremenici pripovijedaju da se Andrić vraćao Bosni - koliko u pisanju, još više u svakodnevnom razgovoru.
Svijetom mogu avionom letjeti, vlakom, autobusom i autom putovati, ali ja bih Bosnom najradije pješke išao. Meni trebaju ljudi, običaji i predjeli. U Bosni, u kratkim razvučenim dužinama izgovora, moje se uho odmori. Tamo je i zrak mekan kao kolijevka moje majke Kate - govorio je.
A oni koji su ga dobro poznavali, znali su reći da je Bosna Ivina najbliža i najdraža rodbina. Eto, prema toj najdražoj i najbližoj rodbini, ponio se kao nitko drugi.
Kao nitko i nikada.
Cijele iznose Nobelove (milijun ondašnjih dolara), AVNOJ-eve i Dvadesetsedmo julske nagrade, darovao je Fondu za unaprjeđenje bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini. Na tim prilozima, Fond je utemeljen.
O tome se danas malo piše. Malo tko se toga i sjeća. A govorio je:
Bosni je potrebno što više biblioteka, knjiga, čitaonica. Knjige, čitaonice i prosvjeta mogu nas izvući iz tamnog vilajeta. Televizija to ne može. Ne može ona zamijeniti knjigu! U odnosu na umjetnost pisane riječi, ona je isto što je čalabrčak u odnosu na ručak u Kapetanovoj kući u Stonu - govorio je i savjetovao.
Eto, i unatoč ovim primjerima, mnogi nobelovcu osporavaju odanost zemlji rođenja. Mnogi i više od toga! Ako prošećete sarajevskim ulicama i upitate - koja biblioteka ili čitaonica nosi ime Ive Andrića, reći će vam - nema ih!
Ako pođete mostarskim ulicama i sokacima pa upitate gdje se nalazi osnovna škola s imenom slavnog nobelovca, opet će vam reći - nema je.
Ima li, makar, neka ulica ili uličica? I tada će vam reći - nema je. Nema ništa!
A nijedna zemlja bližega i šireg okruženja - Slovenija, Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Makedonija, Albanija, Grčka, Bugarska i Rumunjska - nije rodila pisca nobelovca. Bože daj da se to, u ovim krajevima, nekada i negdje dogodi!
Andrićev odnos prema Mostaru i Hercegovini bio je isti kao što je bio prema Bosni i rodnome Travniku. Istina, rekao je da je Hercegovini ostao dužan jer nije imao vremena proučiti i provjeriti što su iza sebe ostavili fra Petar Bakula i Ali-paša Rizvanbegović.
U svemu treba biti obazriv i odgovoran. Ništa na grijeh ne navodi kao jezik i teška, izgovorena riječ.
Ovaj savjet mnogi su zaboravili. Koncem prošle godine iz sarajevskih kulturnih krugova krenule su neodmjerene, kao kuršum oštre riječi. Kao da je došlo vrijeme za giljotinu aktualne ministrice kulture.
Prije sedamnaest godina, u popriličnom mraku, u razrušenom gradu, Matica hrvatska Mostar, pod dirigentskom palicom slavnoga maestra Vjekoslava Šuteja, pošla je u pohode novome vremenu i ljepšim proljećima. Put nije bio lagan. Nije bio ni bezbolan.
Vrijeme kuršuma, paljevina i teških riječi zamijenjeno je laganim notama, biranim riječima i najboljim umjetničkim ostvarenjima. Nekoliko godina kasnije, Gavrilo Grahovac, ministar kulture i sporta, urbi et orbi, piše:
Mostarsko proljeće-Dane Matice hrvatske smatram jednim od najvažnijih događaja u novijoj kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine. Ono ima neprocjenjivu vrijednost.
Za svoje očitovanje ministar je imao valjano pokriće.
Na Mostarskom proljeću dirigirali su Vjekoslav Šutej i Ivo Lipanović.
Muzicirali Ivo Pogorelić i Stefan Milenković.
Plesali su Lado i ukrajinski kozaci.
Glumili najbolji umjetnici, recitirali najveći pjesnici.
Izlagali najbolji bh. i svjetski likovni umjetnici.
U nekoliko godina mostarska i ina publika mogla je vidjeti desetak najboljih opernih i operetnih djela: Aidu, Carmen, Carminu Buranu, Veselu udovicu, Nikolu Šubića Zrinskog, Splitski akvarel, Malu Floramy, Eru s onoga svijeta…
Na Kongresu Saveza europskih festivala, na temelju umjetničke izvrsnosti i besprijekorne organizacije, Mostarsko proljeće primljeno je u punopravno članstvo Saveza. Unatoč svemu, iz sarajevskih kulturnih okvira doletjela je otrovna strijela, gruba poruka i uvreda:
Novac se razbacuje na mostarske provincijske priredbe!
Koncem prošloga mjeseca, kada je aktualna ministrica kulture i sporta priopćila odluku o raspodjeli sredstava, iz sarajevske kulturne sredine doletjele su neprimjerene poruke. Svaka grublja od one prethodne.
Zašto?
Samo zbog troga što i ove godine, od ukupnih sredstava, u Sarajevu nije ostalo 75%. Kao da ne postoje kulturne institucije Bihaća, Tuzle, Zenice i Mostara!
Večernjakov pečat, planetarno vezivni društveni događaj, našao se na rafalnom udaru kritičara. A zaboravljaju da su njegove poruke ovome društvu, ovoj zemlji, korisnije od onih za koje se godinama stvaraju posebni uvjeti za održavanje.
Na koncu svega, kada bih mogao, slavnome piscu napisao bih:
Dragi Ivo,
Bosna je izgubila je lice i naličje. Prije dvadesetak godina, ni krivu ni dužnu, uzduž i poprijeko, obeščastiše je dejtonski silnici. Nije to više rumena i pohotna jabuka, nego uvela, umorna starica koja samo što oči nije sklopila. Diplomat ste!
Mnoge jezike znate.
Kada Vam se ukaže prilika, zamolite Visokog nebeskog predstavnika da Vašoj zemlji otkopča luđačku košulju i pusti je u miru živjeti.
Inače – belaj nam kuca na vrata!
