Ivo Gregurević je, po mnogima, među najvećim imenima hrvatske kinematografije, s najviše odigranih uloga ili, točnije rečeno, glumac bez kojeg nije snimljen gotovo nijedan značajniji film u Hrvatskoj. Prepoznatljiv je po svojoj istodobno prirodno ležernoj i profesionalnoj glumi, a osobito je ponosan na festival koji je pokrenuo u rodnom kraju.
Filmski festival u Orašju i Ivo Gregurević vole se javno već 23 godine, koliko i traje kulturna manifestacija “Dani hrvatskog filma” u Orašju, tradicionalna i najveća kulturna smotra filma Posavine i šire regije. Velikan hrvatskog filma Gregurević kroz festival je tako “zapalio” tananu nit ljubavi kod Posavaca za umjetnost i ona samo jača već više od dva desetljeća. Priuštio je svojim sugrađanima da i ove godine pogledaju prije Zagrepčana, Dubrovčana, ili drugih žitelja velikih kulturnih prijestolnica, najnovije filmove iz hrvatske filmske produkcije, i to odmah nakon Pule. Unatoč tomu što škrto progovara o takvom velikom uspjehu, ne krije zadovoljstvo i ponos festivalom, nije ga umorio jer smatra da kada se nešto voli, a on film obožava, onda ništa nije teško.
DHF je među najstarijim filmskim festivalima u BiH.
- To je postala vrhunska kulturna manifestacija u BiH koja je počela još ‘95. u vrijeme općih opasnosti. Ovaj festival, koji je među najstarijim festivalima u BiH, nastao je s namjerom da se s glumcima i filmovima unese barem malo vedrine u ratno sivilo. Festival je, naravno, nadmašio sva moja i najskrivenija očekivanja. Zapravo, onda kada smo krenuli u tu festivalsku priču, nije bilo planova da će to jednog dana postati veliki festival. Film se prikazivao između dvije opće opasnosti i nastavljao dalje. Puno je vremena prošlo. Ni sam ne znam kako smo to izdržali. Počeli smo skromno s četiri gosta, a danas su nam tijesni svi hoteli Orašja i okruženja za smještaj svih gostiju. Dani hrvatskog filma prerasli su u jednu respektabilnu filmsku manifestaciju. Imamo jedinstven festival u svijetu jer mislim da nijedna manifestacija ne donosi na festivalskoj razini jednogodišnju nacionalnu filmsku produkciju.
Koliko je filmova prikazano tijekom 23 festivalske godine?
- Oko 150 filmova, među kojima 20-ak gostujućih, koje je u prosjeku pogledalo svakog festivala oko 3000 posjetitelja, nekoliko stotina redatelja, glumaca i filmskih djelatnika, veliki broj osoba iz javnoga života, pa vi sad računajte jer ja se ne bavim statistikom. Valja priznati da je impozantna brojka zaljubljenika u filmsko platno. Pokušavam ljude ovoga kraja usmjeriti prema sedmoj umjetnosti, prema filmu, teatru. Od producenata dobivam sve filmove koji su bili u Puli i uglavnom ih sve prikažem ovdje u Orašju, i to je vrlo bitno. Ovo je, praktički, druga mala Pula.
Po čemu je posebna manifestacija “Dani hrvatskog filma” u Orašju?
- Postoje veliki festivali poput onih u Veneciji, Berlinu, Cannesu, Sarajevu... koji su okupljalište svjetske glumačke elite. Postoje i oni prestižni po nagradama, a onda postoji i jedinstveni festival filma kakav je nastao u Orašju, jednostavan, prirodan, ležeran, u određenoj razini i glamurozan, ali, prije svega, druželjubiv i pun pozitivne energije. Promovira hrvatsku filmsku produkciju i to čini na najbolji način jer je našao put do običnog čovjeka koji napuni orašku kinodvoranu do posljednjeg mjesta.
Kako ste uspjeli sve te godine održati čaroliju festivala koji samo raste?
- Uz filmsku čaroliju pokušavao sam uvijek unijeti nešto neobično što istodobno predstavlja naš posavski kraj i iznimnu gostoljubivost, kulturu i gastronomiju Posavine, a opet i kroz glazbu donijeti Posavini neke druge ritmove. Dolazili su u Orašje marijači, navraćali Indijanci, pekla se posavska rakija, kušale posavske delicije, svirali su najbolji slavonski tamburaši, a s njima vrlo često su se primili mikrofona i moji kolege glumci. To je samo djelić filmske razglednice Orašja u vrijeme Dana hrvatskoga filma. Sve smo uradili kako bi detalji dali jednu prepoznatljivu cjelinu posavskog festivala koji odiše druželjubivošću i gostoprimstvom za sve zaljubljenike u filmsku umjetnost. Minimalni je to financijski trošak za ovakav veliki projekt.
Hoćete predstaviti ovogodišnji program festivala?
- Magična privlačnost jednostavnog, prirodnog, a opet glamuroznog festivala “Dani hrvatskog filma” ove godine donosi osam dana trajanja manifestacije. Nakon premijere svake večeri na repertoaru je novi film, a sve projekcije su besplatne, što je također posebnost DHF-a. U subotu 1. rujna premijera je i najsvečaniji dio, otvorenje festivala. Film Eduarda Galića “Za ona dobra stara vremena” otvorit će 23. Dane hrvatskog filma, a onda slijedi još sedam najnovijih filmova iz hrvatske produkcije i dva gostujuća iz BiH i Srbije. Nakon što odgledamo film, preselit ćemo se na ranč nadomak Orašja, uz Savu, i u jednom ležernom ozračju uz tamburaše i posavske delicije družiti se svi, filmaši koji stignu u Orašje te gosti i građani koji će nam se pridružiti.
Glumci se osobito vesele vožnji skelom.
- Neki su, pak, festivalski sadržaji stalni. Nekoliko sati vožnje skelom nakon spektakularnog otvorenja festivala za sve je goste neponovljiv doživljaj. Skela je jedan od simbola Posavine. Od davnina je prevozila ljude s lijeve na desnu obalu rijeke i obrnuto. Ona nas je prevozila kada mosta nije bilo i značila je život ovome kraju, a za vrijeme festivala služi u turističke svrhe, okićena plovi Savom s najboljim slavonskim tamburašima koji zvucima tambura uljepšaju nekoliko sati plovidbe rijekom. Uz skelu sam zapravo otvorio novo poglavlje njezine povijesti jer na tom se plovilu ljudi zabavljaju, pjevaju, umjetnički nadahnjuju i spremnije dočekuju nove glumačke izazove. To je onako za dušu, znam da to mojim kolegama dođe kao svojevrsni odmor, jer ma kako gluma izgledala zabavno, zna biti jako naporna, stresna i potrebno je malo opuštanja, odmora od svjetla pozornice.
Puno je plodova festivala.
- Pa upravo je kroz ovakvo filmsko druženje i nastala ideja za snimanje prvog filma u povijesti Posavine na ovim oraško-domaljevačkim lokacijama - “Put lubenica”. Bilo je jako puno statista, tako da su i na taj način Posavljaci upoznavali filmsku umjetnost. Ideju o snimanju filma predložio sam svom prijatelju Branku Schmidtu, a on ju je spremno dočekao. I Jasmin Duraković, koji je ovdje čest gost, također je snimao dijelove međunarodnog projekta dugometražnog filma “Posljednja prepreka” (The Last Barrier) na oraškim lokacijama sa statistima iz Posavine. Plodovi festivala također su kazališna događanja koja su animirana u Orašju, kao i mladi glumac Armin Omerović, koji je u svom prvom filmu glumio kao dječak u “Putu lubenica”. Iznad svega, smatram da je to pozitivna promidžba Posavine kojoj je ovaj festival postao svojevrstan brend.
Festival nije natjecateljski, ali ipak postoje nagrade.
- Posebnost oraškog festivala upravo je u ozračju bez natjecateljskog duha. Ipak, festival dodjeljuje posebnu nagradu osobama koje su dale izuzetan doprinos u razvoju filmske umjetnosti. Uveli smo nagradu “Filmski dukat” jer dukati u Posavini imaju posebno značenje, u posebnim prigodama darivaju se drage osobe, a naš je festival upravo takva prigoda.
Je li ljubav prema rodnom kraju tajni recept uspješnosti festivala?
- Ovaj festival doista zahtijeva puno vremena i organizacije, ali bez ljubavi prema ovome, sada već projektu, ne bih uspio. To se može samo ako se nešto voli, a ja volim ono što radim. Dakle, recept uspješnosti za dugotrajnost filmskog festivala je jednostavan - treba voljeti ono što se radi i uspjeh ne smije izostati.
Festival je postao i miljenik medija.
- To mi je drago, kao i to što svi novinari nekako uvažavaju posebnost ovog festivala. Ne pretjeruju s pitanjima, intervjuima, no ipak naprave svoj posao. Događaj će i ove godine pratiti brojne TV i radijske ekipe te novinari tiskovina. Večernji list od samog početka prati medijskim pokroviteljstvom manifestaciju i stoga sam zahvalan uredništvu na čelu s Jozom Pavkovićem koji već imaju tradiciju za Dane hrvatskog filma uvijek ići korak dalje i tiskati poseban podlistak “Posavska panorama”. To je najbolji način promidžbe Orašja, festivala i Posavine.
Na kraju, koja biste poruku uputili mladim glumcima?
- Važno je voljeti svoj posao, a gluma je najbolji posao kojim se mogu baviti, dati sve od sebe kada se radi neki projekt. Bez obzira radi li se o filmu, televiziji, teatru, važno je biti profesionalan i predan, a onda uspjeh, uz malo sreće, dođe sam po sebi.•
