Prošlo je sto godina od smrti fra Didaka Buntića, hercegovačkog franjevca, ali njegovo ime i veličanstveno djelo i dalje sjaje na hercegovačkom nebu jer nije išao malen ispod zvijezda, piše Večernji list BiH. Bio je učitelj i Antunu Branku Šimiću, širokobriješkom đaku! Ova je godina u znaku 100. godišnjice smrti fra Didaka Buntića, oca sirotinje, hercegovačkog Mojsija, hrvatskog Schindlera, karizmatičnog preporoditelja, graditelja širokobriješke bazilike, ravnatelja slavne Franjevačke gimnazije u Širokom Brijegu, hercegovačkog provincijala, hrvatskog narodnog tribuna, političara od velikog ugleda i značaja, skrbnika za nadarene đake i studente… Njegovo veličanstveno djelo zlatnim slovima upisano je u povijest Hercegovine, Hrvata u BiH i čitavog hrvatskog nacionalnog korpusa.
Ovaj hercegovački franjevac, krsnog imena Franjo, rođen je u Paoči kod Čitluka 9. listopada 1871. godine, a umro u Čitluku 3. veljače 1922. godine u 51. godini života, 34. godini redovništva i 28. godini svećeništva. Dva dana kasnije njegovo tijelo pokopano je na Podadvoru u Čitluku. Kako piše dr. fra Andrija Nikić, šesnaest godina kasnije, na svetačko iznenađenje, njegovo neraspadnuto tijelo ugledano je u otkopanom grobu u zemlji te postavljeno u limeni sanduk, prevezeno preko Mostara i svečano pokopano u širokobriješkoj bazilici koju je upravo on gradio. Ispred njegove gimnazije i crkve postavljen je veliki spomenik, amatersko kazalište u Širokom Brijegu nosi fra Didakovo ime.
Fra Marinko Šakota, autor knjige “Uzor-čovjek fra Didak Buntić”, dolaskom na službu župnika u fra Didakove rodne Gradniće 2003. godine utemeljio je manifestaciju “Fra Didakovi dani”, a trenutačno ovu veliku manifestaciju organiziraju mjesni župnik i HKUD “Fra Didak”. Na znanstvenom simpoziju “Fra Didak Buntić – čovjek i djelo”, održanom u Mostaru 2. i 3. listopada 2008. godine, brojni govornici u velikoj su mjeri doprinijeli rasvjetljavanju lika i djela fra Didaka Buntića. S toga skupa objavljen je zbornik u izdanju Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar. No postoji još puno toga što valja istražiti o fra Didaku. Njegova prepiska s uglednicima javnog života na najslikovitiji način govori o povijesti kraja 19. i početka 20. stoljeća.
Rano ostao bez oca
Fra Didak Buntić školovao se u Gradnićima, Širokom Brijegu i Humcu, a 1888. stupio je u franjevački red, kada preuzima fratarsko ime fra Didak. U Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža stoji da je fra Didak studij filozofiju i teologiju završio u Innsbrucku 1894. godine, kada je zaređen za svećenika. Predavao je hrvatski, latinski i grčki jezik u širokobriješkoj franjevačkoj gimnaziji u kojoj je od 1911. do 1919. bio ravnatelj. Najzaslužniji je za to što je ova gimnazija 1918. godine dobila pravo javnosti. Posebno mu pripadaju velike zasluge za opismenjavanje žitelja Širokog Brijega, kao i za izgradnju širokobriješke bazilike od početka gradnje 1905. do 1910. godine. Kao ugledni i zaslužni hercegovački fratar 1919. godine postaje provincijalom Hercegovačke franjevačke provincije.
Fra Didak je rano ostao bez oca Mije, a o njegovu odgoju brinuli su se majka Matija i stričevi. Tada nisu mogli znati tko i što će postati njihov mali Franjo. Kamenjar.com prenio je nadahnuti tekst fra Marinka Šakote o fra Didaku, koji je dospio u medije, što je kod mnogih proširilo sliku o velikom hercegovačkom franjevcu. No fratri su u malom Franji prepoznali velikog franjevca pa su ga poslali u Franjevačku gimnaziju u Širokom Brijegu, koju pohađa do 1885. kada školovanje nastavlja na Humcu. Daroviti franjevac još od mladih dana spoznao je materijalne i duhovne potrebe hercegovačkog puka i čvrsto se odlučio tome posvetiti.
Fra Didak 1905. godine započinje gradnju nove, monumentalne crkve u Širokom Brijegu (stara je sagrađena sredinom 19. stoljeća nakon dolaska fratara u Široki Brijeg). Za gradnju crkve osnovao je i klesarsku školu za mladiće iz okoline Širokog Brijega. Između raznih stilova izabrao je romanski, zbog njegove veličanstvenosti i jednostavnosti. Na njoj nije ostavio uklesano svoje ime, ali je na cijeloj zgradi ostavio otisak svoje ličnosti! Dr. fra Andrija Nikić piše: “U toj ‘pjesmi od kamena’ i ‘drami na otvorenom’ tko i nema glazbenog sluha, čuje pjesmu svoje prošlosti, shvaća je i uživa u njoj. Jer te tvrde stijene sviraju himnu žuljevitih ruku, gladnih želudaca i duboke vjere u Boga i čovjeka. To je najpitomiji napjev hrapavim sazvučjima hercegovačke bure, kiša i škrtosti tla. I nije nimalo čudo da se pod njezinim svodovima i starci raznježe i osjete se vizionarima poput starozavjetnih proroka. Ovdje je, odjekuju poruke fra Rufina Šilića, konačište naše ljubavi. Ovdje je polazište naše revnosti. Ovdje je privlačna snaga našega bratstva. Ovdje je pohvala i ukor našeg čovjekoljublja. Ovdje je naš žrtvenik i naše svetište. Ovdje je naš Nazaret i Betlehem, naša Kana i čitava Galileja. Ovdje je naš Jeruzalem i Kalvarija!”
Fra Didak je jako puno sudjelovao u razvoju prosvjete i kulture u Hercegovini, ali i u njezinu gospodarskom razvoju. Poznato je da je poučavao hercegovačke poljodjelce o uzgoju povrća i voća, poticao uzgoj i prodaju duhana, izgradnju putova i mostova, navodnjavanje hercegovačkih polja. Svoj program gospodarske i kulturne obnove obrazložio je u “Memorandumu” koji je u studenom 1909. godine uputio ministru financija Austro-Ugarske.
Spašavanje sirotinje
Posebno se zalagao za iskorjenjivanje nepismenosti u Hercegovini. Postoje podaci o pismenosti u Bosni i Hercegovini iz kojih je vidljivo da je Široki Brijeg oko 1920. godine imao najveći postotak pismenih. Najveće zasluge svakako pripadaju fra Didaku.
Dr. fra Andrija Nikić piše da je fra Didak od. 1910. proveo prosvjetnu revoluciju u Hercegovini sa svrhom iskorjenjivanja nepismenosti. Sam je vodio škole za opismenjavanje u okolici Širokog Brijega pa je do 1917. godine opismenjeno do 20.000 osoba. Nakon svečanih ispita 1374 učenika i učenice, održanih 24. svibnja 1914. u Širokom Brijegu, državni predstavnik Ivo Dobržanski je zapisao: “Tko pozna fra Didaka, zna da bi se on, kad je sve svoje sile i velike vrline stavio u službu jedne župe (Široki Brijeg), isto tako rado stavio u službu cijeloga naroda hrvatskoga. I kad bi se svuda ovaj sistem proveo, riječi su samog fra Didaka, a župnici i učitelji osnovnih škola za to zagrijani bili, preko noći bi kod nas analfabetizma nestalo; oni sami s nešto truda, odvažnosti i ugleda bili bi ne samo župnici i učitelji, nego još i pravi apostoli pučke prosvjete, koji bi narod blagoslivao i kroz pokoljenja ih se sa zahvalnošću sjećao. To bi bili pravi heroji narodni, mnogo drugačiji, nego oni što su očistili Augijevu štalu. Tim bi oni morali odvažniji i srčaniji biti, što bi taj napor trajao koju godinu i što bi u tom radu išli putem poznatim, utrvenim i prokršćenim.”
No po mnogima fra Didakovo najgrandioznije djelo je ono iz 1917. godine kada je gladi od smrti spasio oko 17.000 hercegovačke djece. Te godine od 9. travnja do 7. listopada u Hercegovini nije pala kiša pa je zavladala glad koja je izazvala pravu pogibelj. Postoje podaci o broju umrlih od gladi po brojnim hercegovačkim župama. Fra Didak je u Slavoniji i Srijemu osigurao prihvat i smještaj za 17.000 djece kojima je od gladi prijetila smrt. Među njima bilo je i nekoliko tisuća gladne djece muslimanske vjeroispovijesti. Zbog svog veličanstvenog humanog djela dobio je naziv hercegovački Mojsije i Otac sirotinje pa i Otac Hercegovine. Književnik Miro Gavran nazvao ga je hercegovačkim Schindlerom po Oskaru Schindleru, njemačkom industrijalcu koji je u Drugom svjetskom spasio 1200 Židova, o kojem je Steven Spielberg snimio Oscarima nagrađen film “Schindlerova lista”. Računa se da se od tih 17.000 djece u Hercegovinu vratilo nešto više od devet tisuća. Brojni žitelji u Slavoniji i Srijemu potomci su sudionika te velike hercegovačke kolone, kojima je prijetila smrt glađu.
Dr. fra Andrija Nikić piše: “Početak spašavanja sirotinje počinje već 1916. U pismu što ga je fra Didak uputio zemaljskom poglavaru Sarkotiću o zaštiti vojnika fra Didak kriče: ‘Ali vajme meni o čemu je pišem i čime li Vašoj preuzvišenosti dosađujem na očigled ove goleme i posvemašnje propasti našeg bijednog i siromašnog naroda. Srce mi se cijepa, preuzvišeni gospodine, gledajući svojim vlastitim očima ove nemile prizore, ove bijedne i nijeme od gladi sablasti u spodobi ljudskoj, a da im ni odakle pomoći nema. Klonuli starci, iznemogle žene, obamrla djeca čekaju po više dana na onaj kilogram žita i ne dobivaju ga, nego se teturaju po kućama. Pojeli su davno sjeme, pojeli onog živog ajvana, povrće, korijenje i zelenu travu. I šta sad? Uzdat se u aprovizaciju? … Pitamo našu kotarsku oblast i urgiramo dnevno, a ona nam odgovara: Što da činimo? Ono što imamo, to Vam i damo.’ Potaknut jaukom i suzama fra Didak je pošao caru Karlu I. u Beč. Umjesto očekivanih darova fra Didak mu je ponio sedam vrsta kruha čime se njegovi podanici u Hercegovini hrane: sirčen, kukuruzov, karišikov, proseni, šiljev, barov kruh i kruh od kljenove (klenove) kore. Među brojnim upozorenjima, zahtjevima i vapajima fra Didak je Sarkotiću napisao: ‘Kad je ovo ovako, vi nam pribavite nekoliko starih lađa, pa nas turite niz Jadransko more i prepustite neizvjesnoj sudbini za izbjeći ovoj groznoj smrti, koja nas sigurno čeka, i ja ću je osobno dijeliti. Morituri te salutant – Pozdravljaju te umirući!’ Stvarno od gladi desetine umiru u pojedinim dijelovima Hercegovine, stotinama, tisućama prijeti ista smrt, jedan mučenički naraštaj bio je pred Kalvarijom bez uskrsnuća. Moralo se učiniti i nemoguće da se spasi budućnost. Jedan čovjek učinit će to nemoguće – naš fra Didak! ‘Oni moraju živjeti’ ponavljao je često gledajući kako stradaju i umiru od iscrpljenosti, gladi i bolesti najmlađi – djeca njegove Hercegovine. Slavonija postaje obećana zemlja. Tako je fra Didak u ratnom vihoru organizirao u Hrvatskoj sabiranje pomoći za gladne u Hercegovini, a djecu odvodio u sjevernu Hrvatsku i Slavoniju te ih razmještao kod dobročinitelja. I spasio oko 17.000 osoba, bolje rečeno spasio je narod.”
Dr. fra Andrija Nikić citira Antu Pandžića kojemu je čovjek s Humca kod Ljubuškog, koji je 1917. otet smrti rekao: “Ja sam živ i to je moj govor o fra Didaku Buntiću. To mogu ponoviti tisuće spašenih od gladovanja i prerane smrti. To mogu reći i moja djeca i tisuće onih koji i ne slute da ih ne bi bilo da srećom nije živio jedan veliki neobičan i energičan čovjek – fra Didak Buntić.” To mogu ponoviti i tisuće Hrvata rasutih po slavonskim ravnicama! Drugi bjegunac od gladi izjavio je o svom dobročinitelju: “Kao što je dobri Spasitelj zemljom hodio i svakom dobro činio, tako je i fra Didak Buntić radio!”
Bunio se protiv Austrougara
Kao direktor franjevačke gimnazije predlagao je franjevačkim provincijalima da se u Zagrebu osnuje konvikt za profesore franjevačkih gimnazija, a kao provincijal već 1920. predlaže gradnju nove gimnazijske zgrade na Širokom Brijegu. Godine 1921. pozvao je inž. Vancaša da napravi nacrt za novi konvikt. Iste godine razaslao je studente teologije na razna europska sveučilišta, želeći da po njihovu povratku zavlada u Hercegovini novo vrijeme rada i preporoda. Uz pomoć Izidora Kršnjavoga i Vjekoslava Heinzela 1919. godine u Zagrebu osnovao je konvikt za školovanje siromašnih đaka i studenata.
Važno je i političko djelovanje fra Didaka Buntića. U Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža stoji da je fra Didak bio član središnjeg odbora Hrvatske narodne zajednice, Narodnog vijeća 1918. i Privremenog narodnog predstavništva Srba, Hrvata i Slovenaca te kao član Konstituante i narodni zastupnik. Posebno se zalagao za to da invalidi iz Prvog svjetskog rata i udovice ostvare svoja prava. Trudio se oko razvoja gospodarstva, posebno poljoprivrede. Znao je govoriti kako Hercegovina nije siromašna, već da je po prirodnim resursima zapravo – Misir! No, valjalo je svojski raditi da to uistinu i postane. Fra Didak je umro na Čitlučkom polju dok je s nekim Brotnjacima pravio planove o melioraciji.
Fra Didak je surađivao je s listovima Hrvatstvo, Hrvatska narodna zajednica, Kršćanska obitelj, Narodna sloboda… Neka njegova pisma vezana za društveni i politički život u Hercegovini objavljena su nakon njegove smrti. Među članovima Matice hrvatske na kraju 19. stoljeća nalazi se i fra Didak Buntić. Vjerovao je u atavističku moć svog naroda, nastojeći podići svijet kod vjernika o svojoj vrijednosti. Valjalo je mijenjati mentalitet potlačenog, još neukog svijeta. I danas znakovito zvuči fra Didakovo mišljenje: “Nema plodnije i od Boga blagoslovljenije zemlje iako je malo ima kao što je Hercegovina. Samo ako nije gladna i žedna, s njom se ni Misir (Egipat) takmiti ne može!” Fra Didak nije se mogao pomiriti sa stereotipom da je Hercegovina siromašna zemlja, smatrao je da je takav dojam stečen zbog zapuštanja ovog kraja od tlačitelja i bezočnog eksploatiranja Hercegovaca.
Fra Didak pobunio se protiv odnosa austrougarskih vlasti prema Hercegovini. Smatrao je da Hercegovinu iz gospodarske bijede može izvući – duhan! Tada je napisao: “Hercegovcu je ili mriet ili se seliti ili duhan saditi, drugo nam ne preostaje.” Jure Beljo i Marko Ivanković u svom radu “Doprinos franjevaca poljoprivredi, selu i seljaštvu u Hercegovini” na međunarodnom znanstveno-stručnom skupu u povodu 100. obljetnice Franjevačke klasične gimnazije s pravom javnosti u Širokom Brijegu ističu velike fra Didakove zasluge u poboljšanju položaja hercegovačkog sela te ističu: “Znamenita je njegova poslanica 1909. godine ministru Burianu, upravitelju Bosne i Hercegovine. U toj poslanici fra Didak piše o nevoljama hercegovačkog sela, o previsokim davanjima agi (!) i državi, o pitanjima duhana, stočarstva, vina, izgradnje putova, školstva i odnosa države prema seljaštvu.” Borio se kod vlasti za pravedniji tretman hercegovačkog duha, zahtijevao smanjenje “točarine” na vino.
Zaslužan za vodovodne kanale
Posebno je zaslužan za osnivanje Duhanske stranice u Širokom Brijegu 1912. godine. U spomenutoj spomenici piše o problemima hercegovačkih stočara na području kod Vrana i Čvrsnice, gdje je tijekom ljeta na ispaši bio najveći dio hercegovačke stoke. Promicao je sadnju maslina, zalagao se za melioraciju krških polja, a zaslužan je za prokopavanje kanala za navodnjavanje s izvora rijeke Lištice do Trna, koji je kasnije produžen do Mokrog i Turčinovića. Fra Didak svoju borbu za bolji i pravedniji tretman Hercegovine nastavlja i kao zastupnik u Narodnoj skupštini u Beogradu. Bio je i inicijator utemeljenja Udruženje sadilaca duhana u Hercegovini.
Politički djeluje iz Odbora Hrvatske narodne zajednice, čiji je bio predsjednik, nastojeći poboljšati životne uvjete u Hercegovini. U godini gladi stizao je na sve strane, čak i do Beča, tražeći pomoć u hrani i lijekovima. Fra Didakovo golemo djelo inspiriralo je ljude od pera i talenta. No i dalje je veliko nadahnuće i tema za izučavanje, a sve je više zagovornika kanonizacije fra Didaka Buntića. Miro Gavran, novi predsjednik Matice hrvatske, svoj roman “Nekoliko ptica i jedno nebo”, koji je posvetio fra Didaku, svojim jasnim, prepoznatljivim stilom ispreda dvije paralelne priče – jedna počinje u vlaku s izgladnjelom djecom iz Mostara 1917., a druga vlakom iz Nove Gradiške 1987. godine, 70 godina kasnije. Sudbina junaka dviju paralelnih priča na neobičan način su povezane i čitatelju ovog romana bude jasno zašto je autor preveden na 40 jezika.
