Životi brojnih katoličkih svećenika govore o prošlosti Bosne i Hercegovine, a njihova životna djela aktualna su i danas, ali i putokazi za budućnost, piše Večernji list BiH. Među takvima je i fra Grgo Martić koji je 24. siječnja 1822. rođen u Rastovači kod Posušja, a umro u Kreševu 30. kolovoza 1905. godine. U Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleže stoji da je fra Grgo Martić studij filozofije završio u Zagrebu, a bogoslovije u Stolnom Biogradu (Székesfehérváru). Za svećenika je zaređen 1845. u Travniku, služeći u različitim bosanskim mjestima, a najveći dio života kao župnik u Sarajevu. Od 1878. godine živio je u kreševskom samostanu. U ovoj važnoj hrvatskoj enciklopediji stoji da je fra Grgo Martić jedan od najistaknutijih hrvatskih preporoditelja u Bosni. Uz Ilirski pokret pristao je za boravka u Zagrebu (1839. - 1841.) te postao suradnik “Danice” i drugih listova pod pseudonimom Ljubomir Martić Hercegovac.
Križ od kamena
Fra Grgo Martić rodom je od plemena Martića koji su bili poznati po tome što su imali veliki obiteljski križ na groblju koji je napravljen od kamena s planine Zavelim (Vinica) kod Posušja. Krsno ime bilo mu je Mate, a majka mu je bila Jela Kukulj iz plemena Kukulja iz Vinjana. Fra Grgo je po majčinoj strani bio u rodu s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim, koji je 1843. godine u Hrvatskom saboru prvi održao službeni govor na hrvatskom jeziku. Fra Grgin otac Grgo umro je kad je budućem franjevcu bilo osam godina pa je stric Rade preuzeo skrb nad njim i još petero njegove braće i sestara. Rade je bio narodni guslar i uvelike sudjelovao u formiranju fra Grgine ličnosti i njegovim sklonostima. Grgo je bio zavjetovao sina poslati u samostan u Kreševu, odakle su franjevci tada pastoralno djelovali u Hercegovini. U svojoj dvanaestoj godini došao je u samostan u Kreševu gdje se školovao i kao 15-godišnjak stupio u franjevački red. Potom se školovao u požeškoj gimnaziji, u kojoj se sve naučavalo na latinskom jeziku. U vrijeme studija u Zagrebu upoznao se s Gajem, Vrazom i drugim istaknutim Ilircima. Odmah je prihvatio njihove ideje i počeo ih provoditi u praksu. U Stolnom Biogradu u Mađarskoj studirao je teologiju. Svećenik je postao na sam Božić 1844. godine.
Fra Grgo je bio veliki poliglot. Školovao se na latinskom, a govorio je talijanski, francuski, njemački i mađarski. Poznavao je čak i turski što mu je dobro poslužilo u njegovom političkom djelovanju. Bio je vrlo aktivan kao sarajevski župnik 1856. godine. Zahvaljujući fra Grgi, prvi put je zazvonilo crkveno zvono u Sarajevu. Kao sarajevski župnik postao je zastupnikom franjevačke provincije za veze s Turskom i konzularnim vlastima. Među prvima je upozoravao na velikosrpske pretenzije prema području Bosne i Hercegovine. U svom političkom djelovanju suprotstavljao se priključenju Bosne i Hercegovine Srbiji i Crnoj Gori, a zalagao se za austro-ugarsku vlast nad tim područjem. Postao je posebno povjerljiva osoba austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini. No, bio je jako razočaran činjenicom da Beč nije bio “dovoljno zagrijan” za ujedinjavanje područja Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a kasnije nakon Berlinskog kongresa 1878. godine, odnosom Beča prema bosanskohercegovačkim Hrvatima. I dalje su nakon Berlinskog kongresa begovi haračili po BiH (sve do aneksije 1908. godine) pa se fra Grgo potpuno povrijeđen i uvrijeđen povukao iz političkog života. Povijest se ponovila po onoj Hegelovoj: “Povijest se dva puta ponavlja, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa!”
Fra Grgo je 1860. kazao onu poznatu: “Teško narodu bez ljubavi bratske, kao Bosni bez zemlje Hrvatske.” Podržao je ustanak don Ivana Musića protiv Osmanlija. Fra Grgo se pokazao pravim prorokom. Tko zna što bi bilo s Bosnom i Hercegovinom bez hrvatskih snaga, HV-a i HVO-a, sporazuma Tuđman - Izetbegović, akcije Oluja i oružanih akcija hrvatskih snaga u suradnji s Armijom BiH, što je srpske političke i vojne snage primoralo na Daytonski sporazum. U svom djelu “Zapamćenja” dokumentirao je i objasnio kako je u Bosni djelovala velikosrpska propaganda kojoj je cilj bio prisvojiti Bosnu. Djelovao je u duhu Iliraca, Hrvatskog preporoda i hrvatskog svenarodnog jedinstva, a potom se vodio idejama hrvatskog državnog prava. No, svakako valja istaknuti to da je pri tome ostao u dobrim odnosima sa susjednim pripadnicima pravoslavne i muslimanske vjere, odnosno sa Srbima i Bošnjacima. Bio se žestoko pobunio protiv rušenja džamija u Sarajevu koje mu kasnije nije zahvalilo niti se odužilo na prvi način. Puno toga u političkom djelovanju fra Grge Martića aktualno je i danas, a za hrvatski narod, ne samo u Bosni i Hercegovini, svojevrstan je i putokaz za budućnost.
Hrvatska enciklopedija ističe veliko književno djelo fra Grge Martića te naglašava: “Pisao je lirske i epske pjesme, među kojima se opsegom ističe epski ciklus ‘Osvetnici’ (I - VII, 1861 - 83) o crnogorsko-turskim sukobima i bosanskohercegovačkoj krizi 1876. - 1878., za koji mu je uzor bio u prvom redu I. Mažuranić, a i A. Kačić Miošić, I. Gundulić te usmeno epsko pjesništvo.” Objavljivao je i prigodna djela religiozne tematike te putopise u stihu i prozi. Prevodio je djela Homera, Racinea, F. R. de Chateaubrianda i Tolstoja. U ovoj enciklopediji naglašava se to da su za povjesničare jako zanimljiva fra Grgina “Zapamćenja”, što ih je po njegovom kazivanju zabilježio J. Koharić (tiskana 1906. u cenzuriranoj verziji). Dodaje se i to da je s I. F. Jukićem objavio “Narodne pjesme bosanske i hercegovačke”.
U Andrićevim djelima
U Wikipediji stoji da je fra Grgo objelodanio više samostalnih djela u prozi i stihu te napisao brojne priloge najrazličitijeg sadržaja, preveo nekoliko djela s francuskog i talijanskog jezika, skupio i tiskao brojne narodne pjesme i preradio nekoliko djela drugih autora. Pisao je za bosanskohercegovačke potrebe, ali su mu djela primljena kao primjer živoga štokavskoga jezika s narodnih izvora. O djelu fra Grge Martića pisao je i dr. Dalibor Brozović, posebno u svom radu “Uloga bosanskohercegovačkih franjevaca u formiranju jezika hrvatske književnosti i kulture - od Divkovića do fra Grge Martića” (Jezik XX, 1972.). Osim već spomenutih djela, fra Grgo je autor još njih nekoliko: “Slavodobitnica svijetlomu gospodaru Omer-paši” (epska pjesma, 1852.), ep “Osvetnici” (u tri dijela), “Početni zemljopis za katoličke učionice u Bosni” (1871.), “Putovanje u Dubrovnik iz Kreševa god. 1882.” (epska pjesma, 1884.), “Narodne pjesme o boju na Kosovu godine 1389.” (1886.)… Godine 1888. objavljena su pjesnička djela fra Grge Martića, a nakon pet godina ponovno su objavljena njegova pjesnička djela. Godine 1956. objavljeni su izabrani spisi fra Grge Martića. Mirko Marjanović u svom je “Leksikonu hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas” (Matica hrvatska Sarajevo i HKD Napredak, Sarajevo 2001.) uvrstio, naravno, i fra Grgu Martića te naveo najvažnija njegova književna ostvarenja. Računa se da je fra Grgo Martić objavio oko sto tisuća stihova te je nazvan hrvatskim Homerom. No, neki ga nazivaju bosanskim Homerom, a neki bosanskohercegovačkim Homerom. Fra Grgo je prevodio “Ilijadu” i “Odiseju” ne znajući da će i njega nazvati - Homerom! Književna kritika i povijest hrvatske književnosti fra Grgina djela jako cijene i drže ih vrlo važnim u izučavanju hrvatskog jezika, posebno u BiH.
Bio je veliki prosvjetitelj, ilirac, hrvatski preporoditelj, narodni tribun, živa enciklopedija, suradnik hrvatskih časopisa pod raznim pseudonimima. Posebno je zanimljiv ovaj - Neznan Poznanović! Pola stoljeća bio je prosvjetni djelatnik, pisao je i udžbenike. Djelatnik HTV-a Ante Marić snimio je dokumentarni film o fra Grgi. Posebno emotivan je onaj dio iz Marićeva dokumentarca u kojem se fra Grgo Martić posljednji put opraštao od svog Posušja i svoje Hercegovine, a od 12. godine života živio je u Bosni, a iznad svega volio je Hrvatsku. U Kreševu postoji spomenik fra Grgi i njegova spomen-soba u kojoj se nalazi i sablja, dar bana Jelačića hrvatskom Homeru! Ćiro Grubišić kazao nam je da je za spomenike fra Grgi u Zagrebu i Posušju posebno zaslužan dr. Vlado Jukić, istaknuti hrvatski psihijatar, koji je rođen u Osoju kod Posušja 1951. godine, a umro u Zagrebu 2019.
U Posušju je u povodu 200. obljetnice rođenje fra Grge Martića održana akademija u njegovu čast. Na tom skupu kazano je kako je hrvatski (i bosanskohercegovački) Homer stalno isticao to da dolazi iz Posušja. Na toj akademiji dr. fra Iko Skoko predstavio je svoju knjigu “Franjevci u djelima Ive Andrića”, s naglaskom na fra Grgu Martića. Dr. fra Iko Skoko istaknuo je to da nobelovac Ivo Andrić u svojim djelima spominje 44 franjevca, a u svom doktoratu 1924. spominje 30 fratara i dodao je: “Između njih 44 franjevca možda najviše prostora posvećuje fra Grgi; u doktoratu, u tri pripovijetke i u romanu ‘Omer paša Latas’. Mislim da je to dovoljno velik spomenik koji je nobelovac Andrić dao našem fra Grgi.” Andrić je za fra Grgu kazao da je pametan, pronicljiv i da zna graditi odnose.
U Mostaru je u organizaciji HKD-a Napredak i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti sa sjedištem u Mostaru održan susret posvećen fra Grgi Martiću i Anti Staniću. Po preporuci pisca Ante Stanića njegov sin Svjetlan Stanić, ugledni gospodarstvenik, vlasnik “Stanić grupe”, utemeljio je književnu zakladu/fondaciju “Fra Grgo Martić”. Utemeljena je 2006. godine u cilju poticanja književnog stvaralaštva te poboljšanja materijalnog položaja književnika. Ova zaklada dodjeljuje ugledne književne nagrade “Fra Grgo Martić” u šest kategorija!
I u “TV kalendaru” HTV-a kaže se da je fra Grgo Martić bio uvrijeđen potezima Beča prema Bosni i Hercegovini te se povukao iz političkog i javnog života. Fra Grgo je želio BiH vidjeti u Europi onako kako to istinski zaslužuje i po zemljopisnim i po povijesnim kriterijima.
Posebno kad su bh. Hrvati u pitanju. Danas su svi u BiH za članstvo u Europskoj uniji. Barem deklarativno, dok su svi bh. Hrvati više nego istinski za to jer stoljećima pripadaju velikoj europskoj obitelji. Kao i hrvatski Homer još u - pretprošlom stoljeću! Fra Grgino djelo ostaje trajna tema za povjesničare i teoretičare književnosti te veliko nadahnuće umjetnicima.
