Kakav je veličanstveni dar Bog dao svećenicima da oni mogu reći: “Ovo je moje Tijelo.” Mi u našoj kući imamo dijete s intelektualnim i tjelesnim teškoćama. Ali kad god smo imali Klanjanje, dovodila sam dijete u kapelu i svaki put kada sam pogledala u nju, bila sam obuzeta načinom na koji je to dijete gledalo u Presveti sakrament, bistrinom i radošću na licu te djevojčice jer ona je gledala tako izravno i znala je u koga gleda. Jednoga sam dana upitala svećenika: “Velečasni, budite ljubazni – čini se da ova djevojčica razumije, lijepo Vas molim dajte joj Svetu Pričest.” Rekao je: “Majko, kako? Mora se nekako pripremiti.” Ali ona to nije bila sposobna, nije znala govoriti, nije mogla. I onda sam rekla: “Velečasni, dat ću joj jedan ispit.” Uzela sam komad kruha i uzela sam hostiju, običnu hostiju, uzela sam Križ i stavila ih pred dijete. I pitala sam – dajući znak djetetu – i djevojčica stavi prst na kruh i stavi taj prst u svoja usta. A onda stavi svoj prst na hostiju i stavi taj prst na Križ. Svećenik reče: “Ona razumije” i pričesti je. Vidite li kako je golema Božja čežnja da dođe k nama.
Gornji tekst izvadak je iz knjige “Majka Terezija- Gdje je ljubav, ondje je i Bog”, a prenosi ga portal bitno.net.
