O knjizi “Kultura selektivnog sjećanja – Hrvati Hercegovine i Nezavisna Država Hrvatska” autora doc. dr. Ivice Šarca, Ivan Lovrenović je napisao kako po svojoj povijesno-istraživačkoj i političko-etičkoj inovativnosti te po provokativnosti zaslužuje prvenstvo među Hrvatima – od Mostara i Sarajeva, do Zagreba. Ivo Banac, pak, ističe kako “njegovom knjigom počinje jedno novo razdoblje u historiografskom istraživanju najkontroverznijih stranica recentne povijesti BiH”. Pa, što je to naš sugovornik napisao?
Prije nego počnemo razgovarati o rezultatima do kojih ste došli u svom opsežnom istraživanju, recite nam zašto smo toliko zaokupljeni Drugim svjetskim ratom?
Rekao bih da nismo zaokupljeni samo Drugim svjetskim ratom, nego prošlošću općenito. Nije, dakako, tu riječ o ljubavi prema povijesnoj znanosti, već najčešće „samo“ o zaluđenosti mitovima iz davne prošlosti. A kad čovjek češće promatra tu vrstu zaokupljenosti prošlim pa i “navijačku” strast u raspravama oko uvijek istih “povijesnih” tema ne može se oteti dojmu da prevladava uvjerenje kako “povijest i nogomet poznaje svatko”. Evidentno je da je kod nas prošlost odavno privlačnija tema nego što su to sadašnjost i budućnost, a to nije nimalo dobar znak.
Profesore, zašto je to tako?
Izmanipulirana, ponižena i egzistencijalno ugrožena većina danas je toliko razočarana i zgrožena sadašnjošću - u budućnost ionako nema snage i volje usmjeriti pogled - pa joj tako preostaje jedino eskapizam, bijeg od grozne stvarnosti u izmaštane verzije prošlosti, da se barem imaginacija “napuni” duhom davnih povijesnih pobjeda kada se već ovdje sve druge “gube”. A ako tomu dodate društveno-političke i medijske manipulatore, nerijetko potpomognute “službenim” povjesničarima - čuvarima politički podobnih “povijesnih istina” koji svjesno ljude navlače i zagrijavaju za teme iz prošlosti (kako bi im odvratili pozornost od pljačke i korupcije ili kako bi ih u određenom trenutku imali pripravne za mobilizaciju), onda sve to skupa dobiva zastrašujuća obilježja.
U knjizi pišete o tzv. travanjskom ratu 1941. godine. Po čemu je on specifičan i zašto je zaboravljen?
Najprije, pokazao je koliko je iznutra bila trula prva monarhistička Jugoslavija kada se raspala u svega nekoliko dana. Inače, odnosi srpske vladajuće elite prema nesrpskim narodima u Kraljevini Jugoslaviji i djelovanja represivnih tijela na terenu, u prvom redu prema Hrvatima i muslimanima, bili su uzrok mnogih zala koja su se dogodila tijekom rata. Vojska Kraljevine Jugoslavije raspadala se po nacionalnom šavu i uglavnom po načelu kakav će se ponoviti i u devedesetima: “Srbi ostaju ostali odlaze”. U tom kratkotrajnom Travanjskom ratu (6.-17. travnja 1941.) dogodili su se i prvi međunacionalni sukobi. U Hercegovini su žarišta bila u dolini Neretve, na mostarskom i čapljinskom području, gdje su se sukobile postrojbe jugoslavenske vojske i naoružane lokalne skupine Hrvata i muslimana. Jugoslavenska vojska je, progoneći ove naoružane skupine, popalila stotinjak kuća i pucala po nenaoružanim civilima (Cim, Ilići, Gnojnice, Bijelo Polje). U pohodu vojske i njoj pridruženih skupina srpskih seljaka iz Hercegovine stradala su i neka hrvatska sela od Zavale i Ravnoga, preko Hutova do Gabele, posebice selo Struge kod Čapljine. Inače, to je bio prvi u nizu valova nasilja koji će preplaviti Hercegovinu tijekom II. svjetskoga rata i poraća.
Kakva je bila reakcija hercegovačkih Srba na uspostavljanje NDH?
NDH je proglasom obuhvatio ogroman teritorij koji je definiran kao “hrvatski povijesni i etnički prostor”, što su bile nerealne pretenzije. Primijenjeno na hercegovačke prilike, to je značilo puno više teritorija u sklopu NDH od onoga koji je sporazumom “Cvetković-Maček” dobila Banovina kao hrvatska federalna jedinica, a zbog čega su već u razdoblju 1939. - 1941. uslijedile žestoke reakcije srpskih krugova (političkih, vojnih, crkvenih). Jasno je kakva je mogla biti reakcija na jednu, teritorijalno još veću državu s hrvatskim predznakom, kojoj je k tomu na čelo došla jedna izrazito protusrpski nastrojena radikalna skupina bivših političkih emigranata. Rašireno je mišljenje da je režim NDH poduzimao represivne mjere prema srpskom stanovništvu isključivo zbog toga što se ono protivilo uspostavi NDH, što ne bi bilo ispravno zaključiti. Kako god s jedne strane nisu točne tvrdnje da su masovna ubijanja Srba započela odmah po uspostavi NDH i da je srpska pobuna u Hercegovini uslijedila isključivo kao reakcija na ustaška zlodjela, tako isto nije točna tvrdnja da su represalije nad srpskim stanovništvom bile “samo” odmazda zbog njihove pobune protiv NDH.
Kakva je bila uloga Katoličke crkve i je li ona, kao što joj je jugoslavenska historiografija predbacivala, organizirano sudjelovala u ustaškim zločinima?
“Protunarodni rad i zločin” katoličkih svećenika u Drugom svjetskom ratu bila je česta tema historiografije i publicistike jugoslavensko-komunističkoga razdoblja, dijelom i zbog toga što se tako pokušavalo opravdati nevjerojatno veliki broj pobijenih i utamničenih katoličkih svećenika i redovnika nakon rata. Najveći broj nije aktivno sudjelovao u nastanku i “izgradnji” NDH, ali su u njoj gledali pozitivnu stvarnost za Crkvu i hrvatski katolički puk, pokušavajući praviti razliku između režima i države, što iz današnje perspektive nije neproblematičan diskurs. Mnogi su svećenici u Hercegovini otvoreno kritizirali postupke ustaških vlasti, dok je samo nekoliko njih ušlo aktivno u polje političkoga djelovanja. Nije, međutim, za Hercegovinu potvrđen nijedan slučaj organiziranja, ili sudjelovanjima u zlodjelima, kako je inače glasila službena verzija jugoslavenske historiografije. Osobite su zasluge fra Dominika Mandića da se većina članova Hercegovačke franjevačke provincije ponašala u ratnom kaosu primjereno svećeničkom i redovničkom pozivu.
Ide li tome u prilog i pismo koje je fra Tugomir Soldo 1951. godine pisao Krunoslavu Draganoviću o događajima iz čapljinskog kraja?
Pismo, zapravo izvješće, fra Tugomira Solde ima iznimnu vrijednost i ako se želi iz prve ruke saznati kako su se ponašali svećenici i redovnici, te što se događalo u dolini Neretve u ljeto 1941., valja pročitati svjedočanstvo ovog franjevca koji je u to vrijeme bio na službi u Čapljini. Izvješće je objavljeno u časopisu “Hercegovina franciscana”, a u međuvremenu se može pronaći i na mrežnim stranicama.
Može li se veličina određenoga naroda mjeriti i po tome koliko se spreman kritički sjećati vlastitih kolektivnih tamnih mrlja iz prošlosti?
Kritički i neselektivan odnos prema vlastitoj prošlosti, empatija za žrtve “druge strane”, osuda zlodjela počinjenih uime vlastitoga naroda..., to je neophodno ako se želi ući u zajednicu “zrelih”, civiliziranih naroda. Nijemci su u tim procesima otišli najdalje, valjda zbog količine, kako kažete, vlastitih “tamnih mrlja iz prošlosti”. Njima dugujemo i izraz “svladavanje prošlosti”. Ako oni mogu “svladavati prošlost”, onda mogu svi barem pokušavati!
ima i gori.