Na preporuku moga starog prijatelja pjesnika Mire Petrovića pročitao sam prozni naslov knjige autora odvjetnika Josipa Muselimovića "Mostarski dragulji i druge priče". Ta knjiga mi je bila zanimljiva, ne samo zbog poetičnog naslova već zbog autora čije sam radove imao prilike čitati u časopisu "Motrišta"...
Živa enciklopedija
Sudeći po onome o čemu i kako piše, Josip Muselimović je živa enciklopedija koja obuhvaća razna područja ljudske aktivnosti i svevremenskih događanja. Rijetka dobročiniteljska pojava koja nesebično prenosi stečena znanja i postignuća na sve koje to zanima i koji do njih drže.
A, i ja sam jedan od njih, u to nema sumnje. Zato sam s posebnom pozornošću pročitao knjigu "Mostarski dragulji i druge priče" i o njoj s radošću pišem ovaj prikaz.
Moram na početku istaknuti kako sam ugodno iznenađen Muselimovićevom potrebom da kao moto svake svoje priče ili zapisa koristi citate poznatih književnika, umjetnika ili svjetskih mislilaca. Među citiranim autorima dominantno mjesto zauzima naš nobelovac Ivo Andrić s čijim se djelom odvjetnik vrlo često druži i koje mu je, očito, ideja vodilja u spisateljskom radu i ljudskoj osami. Imao sam priliku i čast u dva navrata boraviti u nobelovčevu domu u Beogradu i s njime, kao imenjakom i prezimenjakom, razgovarati o BiH koju je toliko volio i poštovao kao zavičajnu zemlju. Slike tih susreta, kojih se živo sjećam, pratit će me do kraja života. Utoliko mi je draže i ugodnije čitati knjigu autora koji nobelovca cijeni i poštuje i u vremenu kad su ga mnogi drugi ljudski kameleoni prekrižili kao pisca, a njegovo grandiozno djelo odbacili na bunjište naše, ne baš sjajne prošlosti.
Jednako kao i Josip vjerujem i znam da će novodolazeće vrijeme i neiskvareni ljudi vratiti to djelo na mjesto koje mu u književnosti južnoslavenskih naroda pripada...
U knjizi "Mostarski dragulji i druge priče" glavni junaci, dakako su poznate ličnosti bliske autoru, ali i osobe koje su imale posla sa zakonom ili zakon s njima. Svi su oni opisani na način kako Muselimović pristupa ljudima. Toplo i neposredno, bratski i očinski. Iz njegovih priča isijava dobrota znanih mu osoba, ali i kajanje za učinjeni grijeh onih koji su došli u sukob sa zakonom...
S dubokim pijetetom pisac se prisjeća ljudi čije je djelo uraslo u korijene grada.
Poglavlje "Neka zvone zvona" bavi se temama iz dalje i bliže povijesti kroz postignuća ljudi koji su obilježili vrijeme i prostore s kojih su potekli kao što je znameniti franjevac Didak Buntić...
U emotivnom zapisu "Spomenik svih spomenika" Muslimović nas odvodi u prostore Muzeja Franjevačkog samostana na Humcu koji je utemeljen potkraj 20. stoljeća...
Pisac Muselimović ne bi bio to što jest da u svojim putopisnim kolumnama ne otkriva slike i prilike iz drugih dijelova rodne mu i susjednih zemalja.
Tako nas u poetičnoj pripovijesti "Zaboravljena travnička blaga" podsjeća na velike ljude iz malih sredina koji su te sredine proslavili diljem svijeta, a zauzvrat su, umjesto priznanja, dobili zaborav i šutnju.
Travnička kronika
Travnik je grad koji je u svijetu poznat po "Travničkoj hronici" nobelovca Ive Andrića, po nadahnutoj opernoj pjesmi Srebrenke Sene Jurinec i po nogometnoj slavi Miroslava Ćire Blaževića... Za ovu prigodu predlažemo da u ovom lijepom bosanskom gradu potražite Muzej književnika Ive Andrića, glazbenu školu koja nosi ime Srebrenke Sene Jurinec i u bližoj ili daljoj budućnosti stadion s imenom Miroslava Ćire Blaževića. Ako to pronađete, javite nam. Slijedi isprika i književna nagrada. Uz tri navedene, tu su i živopisne kolumne posvećene Cavtatu i Kotoru...
Dva posljednja poglavlja bave se aktualnim pitanjima odnosa prava i pravde te pravosudnim vratolomijama u bh. pravosuđu... Svaka bilješka i priča nosi pečat odvjetnika koji je pravni zanat pekao u nestabilnim vremenima i na trusnim prostorima gdje su promjene propisa, poredaka i ljudskih ponašanja bile tako česte i radikalne da se u njima mogao snaći samo visokouman, odmjeren, čestit i pošten čovjek.
Čovjek u pravom i punom smislu te riječi. Svi koji to nisu bili, otpadali su kao kruške s grane ili su propadali u močvaru obijesti, nasilja i svekolikog prokletstva nepriličnog ljudima.
Josip Muselimović je iz tog vremena izišao čistih ruku i svjetla
obraza. I na tom je prostoru opstao i ostao, nastavljajući misiju dobročinstva koju je ponio iz rodnoga doma i kakva mu lijepo uz ime pristaje. Sretno je društvo koje takve ima, a nesretno ono gdje su takvi rijetkost.
Knjigu Josipovu treba pročitati. Tako ćete mnogo novoga saznati, a samoga autora i njegov Mostar bolje upoznati.
