U sklopu Književne srijede, u otvorenoj čitaonici Društva hrvatskih književnika (DHK) HB u Mostaru u srijedu je predstavljeno književno stvaralaštvo Mije Tokića. Mijo Tokić je hrvatski i bosanskohercegovački pjesnik, rođen u Kongori, općina Tomislavgrad, 1951. godine. Dosada je objavio šest zbirki pjesama: “Knjiga nemira”, “Drago kamenje”, “Sjaju li zvijezde”, “Uspinjanja”, “Oteto sunce” i “Moj kam”.
Lirski izraz
Za poeziju je nagrađivan na Duvanjskim danima kulture (dva puta) i nagradom Hrvatskog slova i Hrvatske kulturne zaklade “Dubravko Horvatić” (treća nagrada).
Tokić je kazao kako mu je lirski izraz najbliži te da su tematski to egzistencijalističke pjesme o općeljudskim sudbinama, s motivima vlastitoga i nacionalnog identiteta. Po njegovim riječima, trenutačno radi na novoj zbirci pjesama.
Na jučerašnjoj Književnoj srijedi predsjednik Društva hrvatskih književnika (DHK) HB Ivan Sivrić osvrnuo se i na obljetnicu smrti Antuna Gustava Matoša (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.), hrvatskoga pjesnika, novelista, feljtonista, esejista i putopisca.
- Matoševo djelo prijelomno je u povijesti hrvatske književnosti. Slobodno se može reći da bez njegova zaokreta i ostvaraja, poglavito na polju kritike, eseja i poezije, ne bi bilo hrvatske književnosti kakvu ju poznajemo - kazao je Sivrić. Književnici su posvetili pozornost i 50. obljetnici Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, koja je objavljena 17. ožujka 1967. godine.
50. obljetnica Deklaracije
U Deklaraciji, koju je potpisalo 18 hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova, istaknuto je kako se hrvatski književni jezik istiskivao i stavljao u neravnopravan položaj “lokalnoga narječja”, tj. u položaj područnoga dijalekta srpskoga književnoga jezika.
Hrvatska jezična zajednica tražila je jasniju formulaciju etnolingvonima u članku Ustava (SFRJ), kao i davanje pravnih jamstava za očuvanje ravnopravnoga razvitka etnolingvokulturne raznolikosti jugoslavenskih naroda i narodnih manjina. Deklaracija je postala svojevrsna borba dijela hrvatske jezične zajednice za etnolingvokulturni opstanak, pravo na osebujan i samostalan razvitak hrvatskoga jezika i njegove bogate kulturne baštine. Tekst Deklaracije napisan je u povjerenstvu Upravnog odbora Matice hrvatske, a činilo ju je sedam članova: Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić i sedmi član Vlatko Pavletić, tadašnji predsjednik Društva hrvatskih književnika i urednik Matičinih izdanja. Nakon toga je Deklaracija objavljena 17. ožujka 1967. u tjedniku Telegram.
Od 22. prosinca 1990. godine hrvatski jezik predstavlja Ustavom zaštićenu vrijednost kao jednu od bitnih sastavnica hrvatskoga identiteta.
