Prve sestre koje su došle u Tuzlu bile su lijepo primljene, a odmah im je ustupljena i jedna kuća u kojoj su mogle početi sa školstvom. Prvi Zavod časnih sestara pod imenom "Kraljica svete krunice" u Tuzli je otvoren 1883. godine. S obzirom da je u ovom gradu bilo puno doseljenika iz Austro-Ugarske, časne sestre su osim hrvatske otvorile i njemačku školu za doseljenike. U dovršenoj novoj zgradi zavoda 1888. otvorena je Građanska škola na njemačkom jeziku, a 1902. dograđen je dio školske zgrade, pa je dvije godine kasnije otvorena i Narodna građanska škola, a 1913. i Ženska stručna škola.
Brinule se o mladima
"U to vrijeme sestre su se uglavnom bavile školstvom i brigom o mladima. Naša karizma je i danas zbrinuti i pomoći djevojkama koje dođu u velike gradove sa sela", kaže za Klix.ba sestra Elizabeta Ćosić koja se danas nalazi na službi u Tuzli. Nedugo nakon osnivanja prvog zavoda u Tuzli, sestrama je na poklon 1883. godine dodijeljeno zemljište na lokalitetu Dragoželj. Ravnu i nekultiviranu zemlju su obradile i zasadile. Tako je nastala ekonomija nazvana "Josipovac", a djelovanje sestara u Tuzli krunisano je tri godine kasnije izgradnjom samostanske zgrade i kapelice. "Ovaj samostan dobio je ime po svetom Josipu koji u katoličkoj crkvi zauzima posebno mjesto. Posebno značenje ima u božićno vrijeme kao poočim Isusa, te je samim tim i u našoj družbi jako poštovan", ističe Ćosić.
U samostanu Kćeri Božije ljubavi Josipovac boravilo je desetak časnih sestara koje su obrađivale zemljište. U sklopu samostana nastalo je i groblje gdje su se pokopavale časne sestre koje su djelovale i radile u Tuzli. Danas je na ovom groblju pokopano njih 34.
Objekt prešao u državno vlasništvo
Objekt je poslije Drugog svjetskog rata obuhvaćen procesom nacionalizacije i 1947. godine prešao je u državno vlasništvo. "Nakon napuštanja Josipovca sestre su prešle u samostan Emaus u Breškama gdje su nastavile sa svojim djelovanjem", objašnjava sestra Ćosić. Samostan je nakon odlaska sestara mijenjao funkcije, a od šezdesetih godina 20. stoljeća do danas se koristi u stambene svrhe. "Osim funkcije, izmijenjen je i prvobitni izgled građevine, ali treba istaći da su sve izmjene, bilo da se radi o vanjskim ili unutarnjim, reverzibilnog karaktera", izjavio je Emil Mujkić, profesor povijesti i vanjski suradnik u Zavodu za zaštitu i uporabu kulturno-povijesnog i prirodnog naslijeđa Tuzlanske županije (TŽ).
Samostan proglašen nacionalnim spomenikom
Veliki kulturno-povijesni značaj samostana zvanično je potvrđen 2014. godine, kada je Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika BiH objekat proglasila nacionalnim spomenikom naše zemlje. "Groblje sestara, udaljeno oko 100 metara od samostana, nije obuhvaćeno ovom odlukom, budući da su prvobitni, drveni nadgrobnici 1999. godine zamijenjeni kamenim", dodaje Mujkić. Ovom nacionalnom spomeniku danas nitko od nadležnih ne posvećuje adekvatnu pažnju te je izložen propadanju i zubu vremena. Također, svatko od slučajnih prolaznika kada se nađe u neposrednoj blizini objekta ne može ni pomisliti da je riječ o nekadašnjem samostanu redovnica u Tuzli, kao ni nacionalnom spomeniku BiH, s obzirom da ne postoji nikakvo obilježje.
Bezuspješni pokušaji
Družba sestara kćeri Božje ljubavi u Tuzli od 2005. do danas nekoliko puta je pokušavala u svoje vlasništvo vratiti samostan Josipovac, međutim bezuspješno. "Više puta se pokušavalo reći da tu nije bio sakralni objekat, što nije istinito. Mi smo se trudili dostaviti sve neophodne podatke, međutim pomaka do danas nema. Prilično nam je žao što je ta zgrada prepuštena zubu vremena, a ukoliko bi nama bila vraćena uredili bi je po svom, na način kako to dolikuje jednom objektu za koji smo mi emotivno vezane", kaže Ćosić. Danas se na području Tuzle nalaze tri časne sestre i one djeluju u samostanu koji je izgrađen pored Katoličkog školskog centra u Tuzli u kojem dvije od njih i rade.
