Čitajući njegovu knjigu autobiografskih zapisa "Do posljednjeg daha", osjetio sam poriv razmijeniti pokoju s tim velikim umjetnikom. Rade Šerbedžija dane izolacije provodi u Istri, a način na koji sam zamislio razgovor asocirao ga je na Matvejevićeve "Razgovore s Krležom". - Ej, čovječe, 52 pitanja!? - reagirao je kada sam mu poslao popis tema kojima bih se htio pozabaviti. Zazvučalo je simpatično, a na kraju smo se dogovorili da je i petnaestak dovoljno. Opet sam se malo prošvercao. Jer, njegovoj interpretaciji, zanimljivim biografskim detaljima, genijalnom balansiranju između naizgled banalnih životnih situacija i čiste umjetnosti jednostavno ne možete odoljeti... Pa mi se i ovo učinilo - prekratkim!
Kako se nosite s ovom situacijom i plašite li se korone?
Zabrinut sam kao i svi, ali nisam paničar. Svjestan sam opasnosti koju ovaj novi virus, za koji još nema cjepiva, nosi svijetu. Očito se priroda na svoj način brani od onih koji je ugrožavaju. A ako je uspjela stvoriti čovjeka, tako savršenog i superiornog u ovome svijetu, sposobna ga je i uništiti osjeti li da joj taj savršeni ljudski stroj postaje opasnost, uništavajući svoju okolinu, biljno i životinjsko carstvo, zrak, vodu i samu zemaljsku kuglu. Ovo je samo malo upozorenje, ali može se lako zamisliti nešto puno strašnije i opasnije. Nešto što bi doista moglo uništiti ovu našu civilizaciju.
Odgovara li vam izolacija ovakve vrste, stvarate li tako više?
Naravno da mi ne odgovara, lišila nas je mnogih stvari neophodnih za normalan život. I što je najgore, ozbiljno ugrozila toliko ljudi koji su ionako već živjeli na rubu egzistencije. Ali na neki način je i malo unazad vratila kazaljku ovoga našeg podivljalog svijeta. Tako da je 'Svijet ponovo postao velik...', kako je to onomad, prije desetak godina, rekao moj prijatelj Miljenko Jergović, nakon one velike erupcije vulkana nad Islandom, kada je zrakoplovni promet zaustavljen. I naš se privatni život, sa svojim navikama i manirama, drastično promijenio. Nestalo je žurbe i one mahnite jurnjave koja je uistinu sličila na akcijske filmove. Odjednom imamo više vremena i kvalitetnije ga provodimo. I pokreti su nam se na čas usporili. Sve je nekako postalo ljudskije i prirodnije, zapravo po mjeri čovjeka, kako bi se reklo...
Ovaj vaš novi "projekt" odnosno javljanje iz izolacije na Facebooku, pokazuje koliko vas ljudi vole.
I ja sam zatečen činjenicom da toliki ljudi prate tu moju stranicu. U ova tri tjedna više pjesama ima preko milijun pregleda, a "Ines" ima skoro dva milijuna...Naravno to su glasovi iz cijele regije, ali i iz svih krajeva svijeta gdje naši ljudi žive...Dirljivo je čitati njihove komentare potaknute vrhunskom poezijom koju im govorim skoro svaku večer. Toliko nostalgije i neke mudrosti i tuge...Ali i sreće jer su željni utjehe i umjetnosti... Moglo bi se pričati o tome koliko me vole ili ne vole ljudi s kojima na ovim našim prostorima živim. Odavno sam se pomirio s činjenicom da se čovjek, a naročito onaj koji se bavi umjetnošću, ne može baš svima svidjeti. I da, ako si dosljedan nekoj svojoj moralnoj vertikali, to ima svoju visoku cijenu. Bilo je vrijeme kada sam, sredinom sedamdesetih, bio doista jako popularan, to znači i voljen. Sedam godina zaredom dobivao sam Studijev Zlatni vijenac popularnosti. Dobio bih ga vjerojatno i osmi put, jer taman su izašli "Prosjaci i sinovi", ali te je godine ukinut. Da, bilo je to vrijeme kada je Glas Koncila u svojoj godišnjoj anketi na prvome mjestu imao papu, na drugome Majku Terezu, a na trećemu mjestu mene. (smijeh) A deset godina poslije, u tom sam istom listu bio jedan od najnepopularnijih, odmah iza Stipe Šuvara. A lijepo im je rekao moj prijatelj Igor Mandić, braneći me tada od nekih agresivnih nacionalista: 'Nije se Rade promijenio, nego se sve oko njega promijenilo'. Ali da ne raspravljam puno o toj temi, svjestan sam, naravno, da još ima mnogo više ljudi kojima se sviđa to što radim kao umjetnik. Kada bi bilo drukčije, ne bih se mogao više baviti tim poslom.
Sada barem imate vremena kontemplirati o nekim prošlim danima, kao primjerice kada ste bili zaljubljeni u nogomet... Jeste li doista htjeli postati nogometaš?
Nogomet sam volio cijeli život. Igrao sam ga i po šest puta tjedno kada ne bih snimao filmove. Kao klinac sam u Vinkovcima i trenirao nogomet. I sanjao sam da jednog dana budem nogometaš. Obožavao sam Vukasa, Zebeca, Milutinovića, Bobeka, Šekularca... Poslije sam navijao za onu sjajnu generaciju Partizana s Galićem, Šoškićem, Jusufijem, Vukotićem... Kada sam došao u Zagreb, družio sam se i igrao nogomet sa Zambatom, Kobešćakom, Bencom, Razićem... Poslije s onom zlatnom generacijom Zagreba. S mojim Perom Močibobom postao sam najbolji prijatelj i to prijateljstvo snažno i posebno njegujemo do današnjih dana. Poslije sam igrao nogomet za veterane Slobode iz Podsuseda. Ne mogu zaboraviti ta naša druženja poslije utakmica. S Jojom, Cvarom, Fazom, Pešutom i ostalom ekipom. Uvijek je bio i roštilj zaliven gemištima i Jojina gitara. Igrao sam ozbiljno i mali nogomet, za Tiffany. Jednu od najboljih momčadi u Zagrebu koju je sponzorirao moj Mićo Carić. Nedavno me u Beogradu, na kiosku dok sam kupovao novine, zaustavio neki visoki čovjek. Spustio je svoju ogromnu šaku na moje rame i rekao: "Ja se zovem Rade Zalad. Bio sam golman Partizana i reprezentacije Jugoslavije, a poznat sam i po tome što mi je u finalu malonogometnog turnira u dvorani Pionir, Rade Šerbedžija zabio gol u rašlje". Možete zamisliti kako sam glumio te večeri u beogradskom Dramskom u kojem smo gostovali s našim kazališnim hitom "Tko se boji Virginije Woolf".
Mogli ste otići i drugim putem, primjerice u novinarstvo?
Ah, to mi je bila jedna od davnih tinejdžerskih ideja. Ustvari, ozbiljno sam maštao o tome da studiram književnost i da se jednoga dana bavim literaturom. Nisam namjeravao postati pisac, jer to se ne postaje voljom ili željom. Čovjek se rađa s tim pjesničkim talentom. Sjećam se da sam, dok sam još bio na Akademiji, na nagovor moga prijatelja Tonka Maroevića, upisao komparativnu književnost i povijest umjetnosti. Tada mlađahni Maroević, koji je bio asistent na Filozofskom i s kojim sam se družio, bijaše mišljenja da bih, ako želim postati veliki umjetnik u kazalištu, bilo dobro i da budem vrhunski obrazovan. Žao mi je što nisam izdržao više od dvije godine na studiju jer sam u to vrijeme već bio iznimno zaposlen snimanjem filmova, zbog čega sam teško ispunjavao i svoje obveze na Akademiji...
A kako Šerbedžija promišlja o današnjim medijima?
To je uvijek isto u svim vremenima. Imate dobrih i loših, hrabrih i poslušnih, istinskih i korumpiranih. Kao što smo nekada imali Veselka Tenžeru i Igora Mandića, danas imamo Dežulovića, Ivančića, Mijića... Imamo i silu negativaca, čija imena namjerno preskačem. Te novine i mediji su, kao i sve drugo, najsličniji zapravo politici i političarima. A i tamo ima malo dobrih i puno loših. Kao uostalom i u umjetnosti. Talentirani pojedinci su rijetki i uglavnom osamljeni. S time što bi trebalo naglasiti da je službena televizija u svim novim državama postala zapravo propaganda politike i stranke koja vlada. Ipak, na sreću, ima i nezavisnih televizija koje komentiraju i izvještavaju puno objektivnije i profesionalnije.
Ivica Kičmanović vas je, kako sami kažete, učinio popularnim u Jugoslaviji, a koliko teško vam je bilo pripremiti se za ulogu Matana u "Prosjacima i sinovima". Jer, ipak su Imoćani - posebna vrsta?
Ta serija bila je sjajno prihvaćena i zaista popularna. U to doba sam snimao i neke druge televizijske serije i drame koje su me kao glumca više zanimale. Sve s mojim prijateljem Edom Galićem, predivnim režiserom. Kao na primjer Kozarčaninov "Sam čovjek", pa "Tesla", "Putovanje u Vučjak". Mnoge televizijske drame legendarnog Ive Štivičića. Od svih, najdraži su mi "Tamburaši", sa sjajnim likom Stipom Baburom. Žao mi je što od toga nismo napravili film. A onda su došli "Prosjaci i sinovi". Savršena literatura Ivana Raosa i briljantna režija Tonća Vrdoljaka. Snimili smo tu seriju 1972., ali zbog nekih birokratskih, politikantskih gluposti bila je 12 godina u bunkeru. Kada sam glumio tog Matana imao sam 24 godine. Odmah mi je lik legao, kako se to kaže, a Tonći je odličan u radu s glumcima. Osim toga, imotski i lički govor, a i mentalitet, dosta su slični. Iako, Ličani nisu toliko probitačni kao Imoćani. U svakom slučaju, volio sam toga Matana i danas je jednostavno nevjerojatno koliko ljudi tu seriju i toga moga Matana nosi duboko u srcu. I kada u ovim našim novim životnim prilikama ponekad reagiram kao osvjedočeni socijalist i ljevičar, znam da me mnogi, ti moji obožavatelji, gledaju poprijeko, ali mi ipak progledaju kroz prste jer ipak sam ja njihov Matan.
Kraj šezdesetih i početak sedamdesetih obilježio je studentski pokret. U vašoj knjizi "Do posljednjeg daha" na jako zanimljiv način opisujete to doba. Posebno mi je snažno zazvučala interpretacija vašeg obraćanja pred partijskim funkcionarima koje ste kritizirali. Jeste li se tada plašili za sebe, za karijeru...?
Naravno da sam u to doba, kao i svi normalni mladi ljudi, podržavao studentski pokret i demonstracije 1968. godine. Doduše, nisam bio baš aktivni sudionik jer sam često putovao izvan Zagreba. Tada sam snimao film u Ljubljani. Ali sam ipak te događaje pratio preko našeg stola u kavani Korzo, gdje smo se mi, hrvatski filmaši, novinari, pisci i slikari, svakodnevno okupljali oko legendarnog Vladeka Vukovića. Bili su to pokušaji da se demokratizira naše socijalističko društvo i na neki način liberalizira taj jednopartijski sistem. Ali cijeli pokret se i u Europi, a i u Jugoslaviji na neki način urušio i otupio svoje oštrice. Napravljeni su kompromisi, jer tadašnje studentsko rukovodstvo, čini se, ipak nije imalo prave smjelosti, a niti do kraja promišljenih prijedloga i zahtjeva. Osim po svome buntovništvu, nisu izrazitije ostali zapamćeni. Mnogo je ozbiljnija bila situacija 1971. kada su jaki liberalni pokreti u Zagrebu i Beogradu zamalo uspjeli prodrmati zastarjeli komunistički režim koji se čvrsto držao svojih pozicija. I na kraju se prilično okrutno obračunao s mnogim pojedincima u politici, ali i u umjetničkim i intelektualnim krugovima. I ja sam imao jednu epizodu u kojoj sam se, na jednom velikom skupu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, sukobio s tada istaknutim partijskim rukovodiocem. Braneći Tripala, Savku, ali i moga druga Fabijana Šovagovića. I zbog tog sam govora gotovo nagrabusio. Ali ne želim govoriti o toj epizodi, jer iz današnje perspektive izgleda kao da se hvalim. Za mene je to tada bila najnormalnija intelektualna i građanska hrabrost. Jesam li se plašio za svoju karijeru? O tome uopće nisam razmišljao...
Kada spominjete hrabrost, jesu li je intelektualci vašeg doba imali više?
Svako novo doba se, generaciji ispred, čini slabašnim i gorim od "našega" doba. Stoga ne mogu s potpunom sigurnošću sasvim objektivno govoriti da je naše doba bilo hrabrije i zrelije. Pa ipak, mojoj mladosti pripadali su stari Krleža, Andrić i Meša Selimović, svi oni predivni pjesnici od Miljkovića do Vesne Parun i Danijela Dragojevića, pa potom i Danilo Kiš i filmovi Živojina Pavlovića, Makavejeva, Babaje, Golika, Mimice, Tadića, Grlića, Zafranovića, slikari poput Murtića, Ivančića, Veličkovića, Miće Popovića i Vojina Stanića, božanstveni glasovi Arsena i Gabi, Vice Vukova, Miše Kovača... I još puno, puno toga. Ako to uzmem u obzir, onda moram, ispričavajući se za svoju isključivost, kazati kako smatram da je naše doba bilo zrelije i odgovornije. Pa možda i sretnije, bez obzira na sve.
Koliko su današnji studenti proaktivni i imaju li kapacitete zauzeti se za bilo kakav koncept, po uzoru na buntove o kojima pričamo iz šezdesetih i sedamdesetih godina?
Današnje studente mogu procjenjivati samo kroz moje studente glume na riječkom Sveučilištu. A oni su divni mladi ljudi. Otvoreni, pametni, smjeli... Ali sa žalošću moram primijetiti da ovo vrijeme u kojem žive i stvaraju, nije naklonjeno umjetnosti. Stoga se i plašim za njihovu budućnost. Govorim o studentima glume, ali mislim da je situacija sa svim ostalim studentima ista. A možda je vrijeme da postanu revolucionarniji. Jer njihovoj se pravilnoj pobuni ne bi mogli prišivati nikakvi politički i nacionalni predznaci. Bio bi to pokret za bolje, suvremenije i pravednije društvo. Okrenuto budućnosti, a ne prošlosti. Evo, zamislite sada ovu aktualnu situaciju oko EPK u Rijeci. Odjednom, nakon već dobrano potrošenog novca za pripremu godine Europske prijestolnice kulture, više od 80 posto ljudi koji su bili zaposleni na tom projektu dobilo je otkaz. Ne znam je li tu odluku donijelo rukovodstva EPK ili Ministarstvo kulture, ali mislim da je potpuno pogrešna. Pa naš se život i u izolaciji nastavlja. Pa, nisu li ljudi poput Damira Urbana i drugih, u samoj Rijeci, već smislili ili smišljaju akcije kako da u ovim teškim vremenima pomognu ljudima zatvorenima u kuće. Pa nismo li svjedoci da se u cijelom svijetu odvijaju bezbrojne aktivnosti upravo iz područja kulture, a praćene su putem digitalnih programa. Mislim da smo, baš u ovim teškim vremenima, morali pronaći način da ujedinimo cijelu Europu oko našeg programa. I siguran sam da bi se odazvali brojni istaknuti umjetnici. A osim toga, po svim procjenama, život će se uskoro normalizirati i preostaje nam čitavih osam mjeseci za naše predsjedanje europskom kulturom u Rijeci. A da ne govorim da se ovi mjeseci koje smo proveli u izolaciji mogu prebaciti u sljedeću kalendarsku godinu, kako bismo proveli sve planirane aktivnosti. Možda je ovo čas da se studenti uključe u jednu snažnu akciju i pokušaju oživjeti neke kulturne programe i sadržaje, ne samo u Rijeci nego u cijeloj Hrvatskoj. Ili je možda prekasno za takve stvari. Možda su oni shvatili da u ovoj zemlji stoje pred neprobojnim zidom, da se ništa ne može učiniti i da ovdje nema perspektive. Naročito za mlade ljude, zato ih toliko i odlazi.
Kako gledate na današnji sustav vrijednosti i ima li u našem društvu mjesta za neke nove prosvjetitelje?
I na to mi je pitanje teško odgovoriti. S jedne strane, postoji opravdanje za ovu generaciju koju je taj užasni i prljavi rat zaustavio u njihovim životima, ali s druge strane vrijeme poraća predugo traje. A ne događaju se prave stvari. Možda nije problem samo u našoj društvenoj zajednici, možda je to pitanje opće situacije u današnjem svijetu. Nekakvo bezdušje, apatija i depresija, Pa ipak, želim vjerovati u mlade ljude. Želim se nadati i mislim da će već sljedeća godina biti bolja. A što se prosvjetitelja tiče, ja sam navijao za gospodina Borisa Jokića i njegovu kurikularnu reformu. On i njemu slični mladi ljudi moj su odabir za budućnost Hrvatske.
"U to doba u Zagrebu se voljela poezija, neka druga ljubav bila je među ljudima...", piše Šerbedžija u svojoj knjizi. Što je od tog Zagreba ostalo danas?
Poezija živi paralelan život sa stvarnošću, čak i onda kada je aktualna. Sama poezija u svojoj biti je apstraktna i izvan vremena i prostora. Stihovi jednog Katula, Rilkea ili Dragojevića nadživljuju vrijeme i ne mogu se mjeriti ni sa čim, jer ničemu i ne pripadaju. Osim svome smislu i razlogu. A način na koji se poezija popularno voljela u Zagrebu bio je zabavan preko Tingl-tangla ili Goranova proljeća. Premda, ponavljam, prava poezija ne pripada vremenu u kojem se piše. Ona je bezvremena.
Nekoliko puta nastupili ste pred Titom... Što pamtite od tih susreta i kako gledate na njegovu povijesnu dimenziju?
Nastupao sam tri puta pred Titom. Jednom u predstavi "Kiklop" Ranka Marinkovića u režiji Koste Spajića i još dvaput govoreći Krležine eseje. Osim njegova čvrsta stiska ruke i dubokog pogleda u oči, ničega drugog se ne sjećam. Nisam pripadao glumačkoj eliti koja mu je odlazila na Brijune za vrijeme Pulskog festivala. Valjda zbog onoga mog davnog govora 1971. u HNK. Što se tiče moga mišljenja o Titu, mogu otprilike citirati Krležine rečenice o njemu u povodu njegove smrti: 'Kada netko sa svojih šezdeset godina može da kaže: Borio sam se po crti svog moralnog uvjerenja četrdeset punih godina, vidio sam mnoge zemlje i gradove, vojske i ratove i civilizacije, društvene sisteme i revolucije, proživio sam život zarađujući hljeb svojim vlastitim rukama, bio sam robijaš i ratnik, političar i organizator velikog masovnog pokreta za oslobođenje proletarijata, digao sam ustanak protiv slijepe stihije, očistio sam zemlju od tuđinaca u teškom i krvavom ratu, vratio sam svojoj domovini oteto more, njene otoke i njene gradove, oslobodio sam svoj narod od klasnog izrabljivanja, položio sam temelje socijalizmu i danas dižem zemlju iz njene zaostalosti u red civiliziranih naroda, onda bi takav čovjek mogao s punim pravom da kaže: Izvršio sam svoju ljudsku i građansku dužnost...'
Jeste li se umorili od objašnjavanja na kojoj ste strani? Pritom ne mislim na ideju nacionalnosti ili vjere, koje smatram nevažnima. Već na strani čovječnosti!
Ja sam na strani pravde, blagosti i razumijevanja. Bio sam i uvijek ću biti protiv rata. I protiv agresije. O tome sam svemu govorio i u svojim intervjuima i u svojim knjigama. Nažalost, jako često sam, u našim medijima, bio prozivan za stvari koje nisam rekao ni činio. Umoran sam od objašnjavanja. Ne želim više o tome govoriti i nemam se što braniti. Želim se baviti svojim poslom kojim se bavim cijeli život. Umjetnost je značajna i snažna i može puno toga dobroga i plemenitoga učiniti. Sa svojim prijateljima napravio sam jedno važno kazalište koje okuplja ljude iz regije i cijeloga svijeta. Ljude koji svojim djelovanjem stvaraju tako važnu energiju i kroz svoja umjetnička djela predstavljaju našu državu u najboljem svjetlu. Kroz naš ljetni kazališni festival prošli su svjetski poznati umjetnici i kazalište Ulysses s Brijuna prepoznato je u svijetu. U ovih dvadeset godina odglumio sam neke uloge i režirao dvije predstave. Kralja Leara glumim već 20 godina i uvijek pronalazim nešto novo. I što sam stariji, naravno da sam umorniji, jer je teško svladati svu onu mizanscenu te čudesne predstave koja se odvija na nekoliko različitih prostora naše tvrđave Minor. Ali u tom umoru bivam sve bliže starom i slomljenom Kralju Learu. Na sreću, prošle godine napravili smo čudesno dobru predstavu "Tko se boji Virginije Woolf". S tom predstavom gostujemo u Zagrebu, Beogradu i drugim gradovima u regiji. Uživam glumiti u toj predstavi sa svojom divnom Katarinom Bistrović i svojim studentima Nikom Ivančić, Rominom Tonković, Martinom Grđenom te izvrsnim mladim glumcem Milanom Marićem iz Beograda. Duško Ljuština, naš glavni producent i direktor kazališta, pravi strategiju naših aktivnosti tijekom ljeta. Ne budu li se još mogle održavati predstave, razvit ćemo veliku aktivnost na našem otoku i pokušati snimati neke manje predstave i koncerte te ih internetom slati gledateljima.
Koliko smo daleko od toga da se oslobodimo mitova i nacionalizama na ovom našem prostoru meda i krvi, kako 'prevodite' složenicu Bal-Kan?
Iako nemam ništa protiv plemenitog nacionalizma, kojeg je bolje zvati patriotizam, ipak moram reći da me svako suvišno jahanje po nacionalnim znakovima i obilježjima čini nervoznim. Uvijek mislim kada će se ta čaša preliti. A Balkan je na to navikao. I nije tu važno objašnjenje značenja te riječi Bal-Kan. To je visoravan na kojoj su ratni vjetrovi puhali divlje i okrutno. Ali to je i visoravan na kojoj su se rađali ljudi velikih talenata. Napokon, to su visoki, snažni i lijepi ljudi. Naročito žene, zbog kojih su ratovi često i otpočinjali. 'Hektor ne ugrabi li Helenu...
