Zlatne dukate Posavci daruju samo najdražim gostima u posebnim prigodama kada žele pokazati poštovanje i označiti ga trajnom vrijednošću. Upravo to učinili su mještani Donje Mahale, rodnog mjesta legendarnoga glumca Ive Gregurevića. Mjesna zajednica i 11 članova Vijeća MZ, na čelu s predsjednikom Nikolom Iliševićem, organizirali su feštu za svog omiljenog sumještanina i tom mu prilikom, u znak zahvale za doprinos na području kulture, ali i za svu pruženu pomoć svojem selu, njegovim mještanima i posavskom području, darovali Zlatni dukat, plaketu i zahvalnicu. - Ovo je priznanje našem Ivi, najvećem umjetniku i velikom čovjeku za promociju našeg kraja, ali i pomoć koju je nesebično pružao tijekom rata, u poraću i u vrijeme poplava, kazao je Ilišević uručujući darove Gregureviću.
Fešta uz “vatrenu vodu”
Druženje nije propustio, uz ostale, ni načelnik općine Stanko Vincetić. Bez posebnog protokola, koji inače Ivo baš i ne voli, u pratnji prijateljice Sandre pojavio se u prepoznatljivom ležernom stilu. Za svakog je imao topli stisak ruke, a za posebne, kao što se legendarni Bare s violinom, zagrljaj dobrodošlice se podrazumijevao. - Kakva bi to posavska fešta bila kada sve ne bi mirisalo po domaćim delicijama koje su priređene onako kako Ivo voli, kaže nam Anto Živković. Najprije molitva, a onda se uz lagani razgovor moralo sve kušati, pa i zalijevati posavskom “vatrenom vodom”. Podsjetimo, Gregurević je prošle godine dobio i javno priznanje Općine Orašje prigodom obilježavanja Dana općine za organizaciju filmskog festivala “Dani hrvatskoga filma u Orašju” i ukupan doprinos na području kulture u općini Orašje. - Već dugo namjeravamo uručiti priznanje našem Ivi, ali on uglavnom ima snimanja, nije siguran kada će doći, no ovoga puta bili smo ustrajni, objašnjava nam Ilišević.
Glumac s najviše uloga
Neponovljiv, jedinstven, poseban te, iznad svega, profesionalan, Ivo iza sebe ima najviše od svih hrvatskih glumaca maestralno odigranih uloga na TV-u i filmu, u serijalima, dramama, kazalištu. Izaziva veliko poštovanje među publikom i kolegama. Kritika ga hvali, publika voli, a Posavci obožavaju, pa su njegov i njihov festivalski filma prigrlili kao svoj najveći kulturni događaj. Festival je postao, svi se slažu, jedan od najznačajnijih brendova Posavine. Iako posljednjih godina bježi od intervjua glavom bez obzira, ipak, u njegovu rodnom mjestu imali smo ekskluzivno pravo slušati kako govori o sebi, mladosti, ljubavi prema festivalu. - Prijateljice i prijatelji, hvala na darovima, kazao je Ivo vidno uzbuđen, obradovan. - Kada sam glumio prve predstave u ovoj školi nisam ni pretpostavljao da ću upravo u tu dobiti nagradu. Nedostaju mi riječi, no moram se prisjetiti prvog filmskog festivala. O svakom bi mogao pričati satima, to neću učiti ovaj put jer ipak ću to pretočiti u neku knjigu. Ipak, prisjetit ću se prvog festivala koji zorno pokazuje kakvo smo podneblje. Bila je to ‘94.-’95., puna dvorana vojske, a nas nekoliko prijatelja donijelo tri filma da prikažemo. Odjednom, uzbuna, granate. Dođe zapovjednik i kaže: “Prekidaj film, dečki, moramo u akciju”, a meni poručuje - vratit ćemo se mi. Nakon pola sata ponovno se dvorana napuni vojskom i odgledamo film, prisjetio se Ivo. A onda se Ivo vratio u aktualno vrijeme: - Uskoro ću u mirovinu, što ja tu mogu, tako to ide. Nego, nešto mislim, možda bi bilo dobro da ovu nagradu priložim tamo gdje se dobivaju mirovine, možda bi utjecalo na veći prosjek, našalio se Ivo. Prolomio se potom buran pljesak nakon kojeg više nije bilo govora i čestitanja, već prijateljski razgovor do dugo u noć. •
