Počeo sam pisati u doba studija. Još sam u gimnaziji odlučio da ću studirati književnost, a na studiju sam upoznao druge studente, kolege, koji su isto pisali, pa smo jedni s drugima razmjenjivali mišljenja o napisanom. Onda vas, tako, malo potapšu po ramenu, nešto pohvale, to vam se svidi i vi počnete pisati – tako je akademik Pavao Pavličić opisao, na književnoj tribini u organizaciji Matice hrvatske u Mostaru, svoj prvi dodir s lijepom pisanom riječju.
U pisanju je ostao i nakon studija. U početku je, kaže, pisao fantastiku u kojoj se pronašao i zanimljivo da u tomu nije bio usamljen.
Bilo je tu još pet-šest mladih ljudi koji su pisali fantastiku.
- Nismo dotad znali jedni za druge, ali smo se upoznali preko tih tekstova. Tad fantastike u hrvatskoj književnosti nije bilo. No, ja sam napisao tek dvije knjige isključivo u tom žanru, kasnije sam prešao na kriminalistički; bilo je tu i kombinacija fantastike i krimića. Krajem osamdesetih godina pomislio sam da nemam više što reći u kriminalističkom žanru, onda su mi naručili jedan, pa još jedan takav roman. I ja sam se vratio. Nije mi bilo teško jer sam imao svoje junake koje sam stvorio već prije, pa sam nastavio s njima. Znate, čovjek se veže za svoje likove koji su mu kao članovi obitelji.
Akademik Pavličić kaže da su krimići jako privlačni čitateljima – dosta se posuđuju u knjižnicma, kupuju, mogu se čitati doslovce na svakome mjestu jer oni od čitatelja ne traže prevelik angažman, koncentraciju.
- Ljudi to vole čitati, a ja pišem za čitatelja. Volim kad knjiga nađe svog primatelja i kad primatelj bude zadovoljan time.
Književno druženje s akademikom Pavličićem otkrilo je publici mnoge zanimljivosti iz njegova života – poput one da mu je ljubav prema knjigama usadila majka koja je svakoga tjedna išla u knjižnicu posuđivati knjige, preko anegdota o tomu kako je nekad pisao, kako su nastajali neki njegovi likovi, kako se odlučio, na Tadićev poziv, a na osnovi priče “Dobri duh Zagreba” iz istoimene knjige, napisati scenarij za film “Ritam zločina”.
O stvaralaštvu akademika Pavličića govorila je književnica Julijana Matanović koja kaže kako se Pavličićev opus približava brojci od 100 djela. - Ako Pavličić bježi od termina autobiografski, dosta bi se tih elemenata posebice u njegovoj memoarskoj prozi dalo iščitati. Pogotovo kada piše o Dunavu i Vukovaru u kojemu je rođen i odrastao. Dosta je elemenata iz Pavličićevih djela ušlo u svakodnevni govor poput izraza – “Dobri duh Zagreba”. Iako piše naizgled jednostavno i čitatelj ulazi u prvi sloj njegova romana, zapravo je istina da on ispod tog sloja krije mnogo složeniju priču. Matanović je govorila i o Pavličićevu promišljanju o odnosu romana i povijesti – cjelokupna povijest hrvatskog romana, mogla bi se opisati kao povijest povijesnog romana.
A o onome što trenutačno radi, Pavličić odgovara.
- Imam neki kontinuitet, najnoviji krimić zove se “Salon za plakanje”, a trenutačno radim na jednoj knjizi koja nije roman niti ima fabulu, više je to esejistički, feljtonistički žanr.
U njoj pišem o starosti, a kako sam ja prešao tu granicu u kojoj počinje starost, pomislio sam da bih mogao nešto o tomu i napisati i to me jako drži
