Mislav Togonal, nekoliko trenutaka prije no što će me pred nacijom u trećem Dnevniku pitati tko će pobijediti u utrci za predsjednika HNS-a, Vlatko Marković ili Igor Štimac, potiho me pitao tko je moj favorit. Razbijajući tremu prije nastupa, odgovorih ipak idealistički:
– Onaj koji će se zalagati da se u nogomet vrati davno iščezao 'fair-play'.
Jučer se navršilo dvadeset godina od trenutka kada je Zlatko Kranjčar prvi put na travnjak izveo tada hrabre i ponosne nogometaše u dotad još neotkrivenom dresu s kvadratićima crvene i bijele boje. Samo dan prije toga, na znameniti glavni zagrebački trg opet se, nakon crvenih desetljeća, vratio ban Jelačić na svom konju.
Bili su to emotivni i uzvišeni trenuci u kojima sam tada, kao 21-godišnjak školovan u soc-inkubatoru, zapravo žudio za zapadnom civilizacijom u kojoj više neće biti ideoloških tutora, u kojoj će moral, poštenje i sposobnost biti preduvjeti za osobni, ali i kolektivni uspjeh. Dvadeset godina poslije, stanje duha je erozivno...
Dva su pitanja proteklog tjedna dominirala u ovoj maloj, ali zapravo frustriranoj i nesretnoj zemlji. Hoće li bivši premijer okriviti svoju najbližu suradnicu, poslije i nasljednicu, te može li Igor Štimac hrabro i buntovnički svrgnuti najdugovječnijeg hrvatskog vladara Vlatka Markovića. Politički će analitičari reći da je to zapravo bio 'bingo' tjedan za Zorana Milanovića i njegovu partiju, nakon što se, eto, temelji HDZ-a drmaju.
U petak su Damiru Polančecu do kraja 'ugasili svjetlo', a sve je to zapravo epilog ponašanja hrvatskih političara tijekom ova dva desetljeća. Pravu definiciju dao je prof. dr. Damir Grubiša kazavši kako korupcija nije nikakva epidemija, već bolest koja je začeta 1990. godine s pojavom HDZ-a i koja neće nestati nakon mogućeg procesuiranja bivšeg premijera i njegovih suradnika. Nažalost, to je 'sport' na koji nisu imune civilizacije od pamtivijeka, pa tako ni ova naša koja će, eto, zakoračiti u drugo desetljeće 21. stoljeća. I tko/što je politička alternativa? Ljudi zapravo istog profila, ali druge boje partijske knjižice. Plava, crvena ili žuta. Narodu je sve više svejedno... Jer više ne vjeruje.
Nogometna slika istovjetna je političkoj. Nedvojbeno je da Vlatko Marković i njegov 'nadređeni' gazda vladaju nogometnim sazviježđem po recepturi unutrašnje politike od 1990. do 2010. godine. Dakle, i ovdje je dvanaest godina pod Markovićem, a i onih osam pod nekim drugim vladarima, nogomet bio preslika politike. Poligon za bogaćenje pojedinaca na štetu masa, zanemarujući razvoj nacionalne lige, gubitak političke odgovornosti prema klubovima i njihovim potrebama. Dio te politike kao predsjednik Udruge nogometnih prvoligaša bio je i Markovićev protukandidat Igor Štimac. A on je u kampanju krenuo proteklog tjedna, prihvaćajući dogmu prošlosti koja je bila više crna nego bijela, osjetivši da je animozitet prema Markoviću dotaknuo točku vrenja i među dobrim dijelom izaslanika u skupštini HNS-a. Podržala ga je Dalmacija, koja se probudila u nakani da doskoči zagrebačkom nogometnom centralizmu. No na temperamentan, ali nepromišljen način, perfidno uvlačeći reprezentaciju, koja nam svima mora biti svetinja.
Podijelili su se i vatreni dečki, koji su 1998. godine ovom narodu priredili jedan od najdomljivijih trenutaka u toj dvodesetljetnoj povijesti. No broncu je prekrila prašina, dio je vatrenih (stožer reprezentacije) iz osobnih interesa, nisam posve siguran i uvjerenja, za Vlatka Markovića. Drugi dio, mahom vatreni iz Dalmacije, podržat će svog stopera i jednog od lidera te generacije, ako ne na travnjaku, a onda svakako izvan njega. I što imamo dva mjeseca prije odluke? Nogometno posvađani sjever i jug, dvojicu kandidata koji imaju putra na glavi, a, kao i u politici, imamo problema koji jure 'pokretnom trakom'...
Volim zagorske štrukle, fritule su mi fine, ne znam bih li izabrao hobotnicu ispod peke ili puricu z mlincima, špancirao Varaždinom ili ležao na plaži u Brelima. Gibonni mi je klasa, u dragom društvu uz gemišt mogu čuti i Mišu, a opet, lijepo mi je kad dopire "Za nikaj na svetu ja menjal te ne bi". Nije me briga tko je tko, odakle je tko, sada smo, nažalost, osuđeni na to da i u politici i sportu biramo manje zlo. Marković ili Štimac? Ne navijam ni za jednoga, samo navijam za čiste i poštene odnose u nogometu. Kad bi barem netko mogao shvatiti dr. Grubišu. Jednom...
Preuzeto sa www.vecernji.hr
