Kada je 8. prosinca 2005. tadašnja glavna haaška tužiteljica Carla del Ponte objavila “imam jednu dobru vijest”, pa rekla da je uhićen Ante Gotovina, u Hrvatskoj su se miješala dva osjećaja – tuge što je nacionalni junak u lancima i nekog čudnog zadovoljstva jer je, eto, živ. Bolje informirani znali su da je Gotovina, s obzirom na to da je bio na tzv. crvenoj tjeralici, bio u realnoj opasnosti da ga prilikom uhićenja i likvidiraju.
Carla del Ponte objavila je njoj radosnu vijest na još jedan za Hrvate ponižavajući način – u Beogradu. Odmah nakon objave te vijesti, negdje oko podneva, u svim hrvatskim novinskim i televizijskim kućama hitno su mobilizirane novinarske ekipe koje su pohitale prema mjestu uhićenja generala, kanarskom otoku Tenerife. Gotovina je bio uhićen noć prije, pa je cilj bio doći na Tenerife barem unutar 24 sata od trenutka uhićenja. Jedan veliki hrvatski izdavač iznajmio je čarter zrakoplov i stigao prije ostalih novinara, što je među njih unijelo dodatnu nervozu. Novinari, fotoreporteri i snimatelji sada su razmišljali samo o jednom – kako doći do koje informacije više od konkurencije. Izdavači su uglavnom poslali ekipe prekaljene u ratu, koje su naučile usredotočiti se, bez emocija, na detektiranje informacija koje bi većina zanemarila. “Njuškala” su bila prisiljena redovitim avionskim linijama prvo doći do Madrida, na aerodrom “Barajas” (Barahas), a onda čekati još nekoliko sati na zrakoplov Iberije za Kanarske otoke. To je otočje u ravnini s jugom Maroka, duž istočne obale Afrike, i let je potrajao tri sata.
Zidovi su imali uši
Sletjeli smo u zračnu luku Tenerife south, odnosno “Reina Sofia” (Kraljica Sofija) kasno, oko ponoći, no, na sreću, bilo je i taksija i rent-a-cara jer, premda je bio prosinac, na Kanarskim otocima turistička sezona traje neprekidno. Otočnom autocestom trebalo je još sat vremena do turističkog naselja Playa de las Americas, a onda je njuškanje napokon moglo početi. Tek nakon što se razdanilo vidjeli smo tu grozotu od masovnog turizma. Naselje je činila “križaljka” više od stotinu hotela, koji su svi sličili jedni na druge, s istom ponudom i uglavnom u standardu naših hotela s tri zvjezdice. Mjesto su uglavnom nastanjivali britanski i turisti iz Njemačke, starije dobi i izrazito mliječne puti, s obvezatnim štapovima i hodalicama. Od znamenitosti, originalne su bile jedino plantaže sitnih kanarskih banana, vulkan i mjesto u Atlantiku gdje se iz brodića mogu promatrati kitovi. Upravitelj hotela Bitacora, u kojem je odsjeo Gotovina, bio je već potpuno izluđen. Nije puštao novinare da krstare njegovim hotelom, a to je bilo nešto najgore što je mogao učiniti, s obzirom na desetke hrvatskih novinara koji su bili spremni mučiti ga svake sekunde. Bio je pozvao policiju koja je, međutim, brzo ustanovila da nema teorije da ih hrvatski novinari poslušaju i udalje se iz predvorja hotela. Kapitulirali su policajci, a onda je negdje oko podneva idućeg dana kapitulirao i mladoliki upravitelj hotela. Nakon što je dobio instrukcije i odobrenje vlasnika, postao nam je najveći prijatelj i učinio ono što smo svi željeli – odveo nas u Gotovininu sobu! Koja je bila pospremljena, prethodno pretražena i iz koje je bio odnesen i zadnji trag hrvatskog generala.
No, novinarima je onda postala zanimljivija susjedna soba. U njoj se, kako smo doznali, nalazila tajanstvena, druga osoba koja je bila u društvu generala kad je uhićen u hotelskom restoranu. Bio je to Jozo Grgić, australski Hrvat, za kojega su beogradski mediji odmah “ustanovili” da je Gotovinin tjelesni čuvar. Besmislica. Grgić je bio kurir koji je Gotovini donio nešto novaca, kasnije je policija utvrdila da je Gotovina kod sebe imao 12.000 eura. Bio je uhićen zajedno s Gotovinom i proveo s njim u ćeliji lokalnog zatvora sljedećih 9 sati. Nisu ih razdvojili (što je čudan i nestandardni potez). Bio je strašno uzbuđen, pa ga je Gotovina još morao tješiti i zbijati šale kako bi se opustio. Grgića su potom pustili iz pritvora, smjestili do idućeg leta za Frankfurt u njegovu sobu u hotelu Bitacora, koju potom nije napuštao ni na sekundu. Svi su novinari lupali po vratima njegove sobe, no iz nje nije dolazio glas.
Zahvaljujući nekim kontaktima iz nekoliko zemalja gdje u dijaspori žive Hrvati, uspostavio sam kontakt. Nakon nekoliko sati dogovorena je “lozinka” i način kako ću pokucati na vrata, pa sam, bježeći od pogleda ostalih novinara koji su okupirali hotelski kafić, uspio ući u Grgićevu sobu. Kad je oprezno otvorio vrata, prvo sam se nasmiješio. Ma kakav tjelohranitelj, preda mnom je stajao čovjek sitne građe, a smiješak je automatski izazvala usporedba njegova nadimka, “Jablan” i nerazmjer tog imena s onižim Australcem.
– ‘Oćeš kubu (cigaru)? – zbunjeno me zapitao. Rekao sam da hoću. Uveo me i zaključao vrata. I onda se sjetio da me pita za putovnicu, da vidi jesam li taj za kojega se izdajem. Bio je strašno uznemiren, mislio je da su već iz Beograda poslali agente da ga likvidiraju. To jest zvučalo pomalo smiješno, no Beograd je odmah lansirao dezinformaciju kako je baš Jablan izdao Gotovinu, pa je Australac premro od napetosti. Nekoliko smo sati potom pričali o svemu i svačemu, uglavnom izbjegavajući temu Gotovine jer su i zidovi “imali uši”. U jednom trenutku zapalili smo i “kube”. Bile su to dugačke, kasnije sam ustanovio “Condal” cigare koje proizvodi lokalna tvornica na Kanarima. Grgić mi je tada rekao da su to zapravo Gotovinine cigare, koje je general bio zaboravio uzeti noć prije. Meni se, naravno, učinilo zgodnim da ponesem taj suvenir u Zagreb. Utrpao mi je Jablan, stoga, prije odlaska nekoliko cigara, a da se ne slome, ugurao ih je u žućkasti etui za cigare načinjen od fine, ni meke ni tvrde kože. – To ti je isto od Gotovine – rekao mi je. – Čuvat ću mu etui – odgovorio sam.
Sitnica koja to više nije
Nakon povratka u Zagreb, cigare smo “obredno” popušili u Večernjem listu, a za etui nisam nikome ništa rekao. I tako je prošlo sedam godina. Kada je bio dogovoren ekskluzivni intervju za Večernjak, u Pakoštane sam donio i posebni dar za generala. Nakon razgovora na terasi Gotovinine kuće, a prije objeda, potpuno nenajavljeno, uz mali uvod, otišao sam do svoje torbe, izvadio etui i podigao ga ispred sebe te krenuo prema Gotovini. – Pa tu sam futrolu kupio na Kanarima – odmah je “ispalio” general. Naravno da je odmah prepoznao svoje vlasništvo. Otvarao je, zatvarao, vrtio futrolu po rukama. U etuiju bile su tri, naravno nove cigare, kao nadoknada što sam popušio one generalove. Etui za cigare, to inače jest sitnica, no nakon sedam godina, kad je to vjerojatno jedina sačuvana osobna stvar koja povezuje vrijeme uhićenja na Tenerifeu s vremenom slobode u Hrvatskoj, prestaje biti sitnica. I neka je pronašla svog vlasnika.
>> Gotovina od ikone desnice do ikone građanske Hrvatske
Preuzeto sa www.vecernji.hr
