Sarajevo, glavni grad BiH, za poljoprivrednike iz zapadne Hercegovine još je neosvojiva tvrđava. Pokušali su pregovorima, zemljoradničkom diplomacijom, ali ne ide. Kamioni natovareni krumpirom, kupusom, lukom, rajčicom, krastavcem s njihovih njiva - u Sarajevo ne mogu ući. Ali kamioni sarajevskih prekupaca da, i to po dvostruko višoj cijeni od one koju nude poljoprivrednici iz zapadne Hercegovine.
Mnoštvo neugodnosti
Brojni apeli, prijedlozi poljoprivrednika, nisu stigli do ušiju onih koji se hvale multietničnošću, otvorenošću glavnoga grada BiH. O tome ne razmišljaju ni hrvatski dužnosnici koji u službenim automobilima ponedjeljkom nesmetano ulaze u Sarajevo, a petkom uredno iz njega izlaze. “Umjesto da mi s našim kamionima i sa svojim proizvodima dođemo u Sarajevo ili bilo koji drugi veći grad u BiH, na našu veletržnicu u Čapljini dođu sarajevski prekupci i odvoze našu robu, koju potom prodaju po dvostruko ili trostruko većim cijenama od one koji mi nudimo. Veliko je to tržište i jako puno bi nam značilo da možemo svoje proizvode tamo prodavati”, poručuju revoltirani predstavnici Udruge poljodjelaca Zapadnohercegovačke županije. Povijest njihova neuspjelog agrokulturnog “prodora” u Sarajavo satkana je od mnoštva neugodnosti. Bušenje guma, lomljenje retrovizora, razbijanje automobilskih stakala, fizički nasrtaji, pa i prijetnja ubojstvom, dio su neuspjele poljoprivredne misije koju su, kažu nam, proživjeli poljodjelci iz zapadne Hercegovine.
Nema pomaka
“Ovo traje već godinama. Odmah nakon rata tražili smo da uz pomoć tadašnjeg IFOR-a naši kamioni uđu u Sarajevu, Tuzlu, Banju Luku, ali nikad nam nije pružena bilo kakva zaštita. Nakon toga tražili smo da nam se odredi 10-ak prodajnih mjesta ili punktova gdje bismo mogli prodavati svoje poljoprivredne proizvode. Uputili smo desetke pisama, na sve adrese vlasti, od grada preko županije do Federacije. I nakon toga nikad nije napravljen niti jedan konkretan korak da nam se omogući prodaja. Danas je ista situacija, jednostavno smo izloženi tihom bojkotu o kojem nitko ne želi pričati”, poručuju iz Udruge poljodjelaca ŽZH.
